Uvijek sam mislila da „nije svako zlo za zlo“ i da se „ne“ može preobratiti u „da“. Recimo, kada kazališna kuća nema operni ansambl i orkestar za izvedbu velike opere, onda bi trebalo posegnuti za komornim, u vlastitoj sredini još neizvedenim djelom. Upravo je takav repertoarni potez učinilo Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu s premijerom opere Pjesma iz buke: životi i smrti Isabelle Eberhardt američke skladateljice Missy Mazzoli i kanadskog libretista Roycea Vavreka u režiji Livije Pandur (27.11.2022.).
U kazališnoj knjižici Zlatko Wurzberg napominje: „Živopisni život Eberhardtove libretto te opere sugerira tek jezgrovito i neizravno, i tako bez sustavnog opernog narativnog slijeda Song from the Uproar više sliči duljoj monodrami za mezzosopran koja portretira pustolovni život ove buntovnice, strukturiranoj kao niz vinjeta što oslikavaju važne trenutke Isabellina života.“
Njezin kratak život ( 1877.-1904.) bio je doista nevjerojatan: od obiteljske situacije preko odlaska u Alžir gdje, odjevena kao muškarac prelazi na islam (uzima ime Sidi Mahmoud Saadi) i živi u sufističkoj muškoj zajednici (ne negirajući svoje ženstvo) do slobodoumnog, pustolovnog života. Sve je to mogla jer nije marila za društvene konvencije. Putovala je po europskim zemljama, ali se uvijek vraćala u Alžir koji je smatrala svojim pravim domom (u jednom su je tekstu nazvali „kraljicom Sahare“). Pisala je dnevnik, putopise pa i izvještaje za novine. Mada sklona ljubavnim avanturama, udala se 1901. za Slimanea Ehnnija, a umrla je u bujici koja je zahvatila njihovu tradicionalnu kuću od blata. Sumnjam da bi čak i izuzetno maštovit pisac uspio „posložiti“ toliko životnih neobičnosti u samo jednu priču.
Pjesma iz buke prva je opera klaviristice i skladateljice Missy Mazzolli (1980.), a kada je izvedena 2012. u njujorškom neprofitnom umjetničkom institutu „The Kitchen“ („Kuhinja“), dobila je laskave kritike („Osjetila se radost i bezgranični potencijal nesputanog duha“, N.Y Times) i uvrštena je na treće mjesto od deset najboljih klasičnih glazbenih događaja te godine.
U varaždinskom HNK dirigirao je Matija Fortuna, a orkestar su činila glazbala koja rjeđe susrećemo zajedno (od lijeva na desno): klavir (David Vuković), električna gitara (Hrvoje Šenjug), kontrabas (Vinko Vujec), flauta (Lucija Stilinović) i klarinet (Lovre Lučić), no čiji je nastup pružio izuzetan užitak. Skladateljica je očito znala što radi jer glazbom sjajno prati atmosferu i promjene u životu Isabelle Eberhardt (mada je glasnoća ponekad „prekrivala“ pjevače).
U ulozi „pustolovke“ nastupila je mezzosopranistica Kora Pavelić (1985.) koja je uz pjevanje na engleskom i francuskom vrlo predano rasipala „pijesak“ po pozornici, potapala knjige u akvarij (što me je prilično uzrujalo jer nisam vidjela razlog za takvo „ubojstvo knjiga“), slagala mokre listove iz Kurana (na čelo i na uže), preodijevala se, pila i pušila, padala i ustajala – i to sve uz sudjelovanje izvrsnog malog zbora (Vinka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek, Ivo Majer).
Redateljica Livia Pandur je nizom slika, ne uvijek prepoznatljivih, nego koji put tek dopadljivih, nastojala dočarati slojevitost Isabellinog života. Stvaranju atmosfere su vidno doprinijele video projekcije tekstova na francuskom i engleskom (Ivan Lušičić), dizajn svjetla (Vesna Kolarec) i donekle scenografija (Paolo Tišljarić). Leo Kulaš je zboriste odjenuo u crnu odjeću, dok je solisticu (u tamnoj haljini) u dva navrata zaogrnuo, prvo raskošnim orijentalnim ogrtačem, a poslije velikim tepihom koji (vjerojatno) označava Isabellin izbor (život u pustinji ali i molitveni tepih).
Mudar odabir djela, izvanredna glazba, dobri izvođači – treba li više za odlazak u kazalište?