Zahvaljujući glumcu i redatelju Zlatku Vitezu (1950.), odnosno Glumačkoj družini „Histrion“ i Centru za kulturu „Histrionski dom“, zagrebačka publika već godinama može pratiti festivale posvećene dvojici „histriona“, Mladenu Crnobrnji Gumbeku (1939.-2000.) i Josipu Bobiju Marottiju (1922.-2011.) pa se na Gumbekovim danima prikazuju kabaretske predstave, a na Bobijevim danima komedije.
Najnoviji, 11. Bobijevi dani smijeha (8.-22. 11. 2022.) počeli su premijerom predstave Mali raj Milana Grgića u režiji Zorana Mužića i izvedbi Glumačke družine „Histrion“. Plodni i vrlo duhoviti komediograf Milan Grgić (1934.-1997.) nikada nije iznevjerio očekivanja publike željne smijeha pa u tome nije iznimka niti ova ljubavna priča smještena u nepristupačni motel Mali raj gdje su se sakrili ljubavnici Adela (Ana-Marija Percaić) i Nikola (Ivica Pucar), ali ih u sobi neprestance ometaju recepcionar (Borna Galinović) i inženjer Šišić (Hrvoje Klobučar) iz susjedne sobe. Autor se poigrava muško-ženskim odnosima (Nikolu veza s Adelom sve više podsjeća na njegov brak, a vrhunac nastupi kada mu ona „zabrani“ gledanje važne nogometne utakmice) i svađama između Dalmatinca (Pucar) i Zagorca (Klobučar) oko vina i nogometa (lepeza duhovitih uvreda).
Atmosferu Grgićeve komedije najuspjelije je dočarao odličan Hrvoje Klobučar u čemu ga je uspješno pratio Ivica Pucar. Borna Galinović je blijedo prikazao svoj lik, dok se „ženskost“ Ana-Marije Percaić pretvorila u karikaturu zahvaljujući nizu „čudnih“ grimasa i „iritantnom “ govoru (znam da ona može drugačije!). Elvira Ulip je muške likove odjenula, očekivano, u neutralnu odjeću, dok je Adelu skoro cijelo vrijeme ostavila u donjem rublju, što mi je djelovalo upitnim ( osobito kada je okružuju nepoznati muškarci ?!). Scenograf Enes Hodžić-Arči „složio“ je motelsku sobu s prostranim krevetom i malenim televizorom pa je tako stvorio „pravi preljubnički prostor“. Mali raj je zgodna i vesela priča koju bi valjalo malo skratiti, a uviđavni i ljubazni redatelj bi možda trebao „ukoriti“ glumce zbog nekih njihovih poteza.
Već druge večeri u Histrionski dom je doputovala predstava Tri i pol sestre Petre Cicvarić u režiji Peđe Gvozdića nastala u koprodukciji Gradskog kazališta „Zorni dom“ Karlovac i Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ Vinkovci. Izvrstan je potez kazališta iz manjih sredina da se grupiraju oko odabrane predstave jer time ujedinjuju umjetničke i financijske snage te osiguravaju veći broj gledatelja. Glumica Petra Cicvarić piše zanimljive kazališne komade, a kako često glumi u „svojim“ djelima, ima dobar osjećaj za ritam rečenice.
Neobičan naslov drame posljedica je srodstva među likovima jer tri sestre (najstarija Melita / Martina Stjepanović, srednja Mirta / Matea Marušić i najmlađa Morana / Lovorka Trdin) imaju iste roditelje, dok je četvrta sestra zapravo polusestra (Dalija/ Petra Cicvarić). Sestre je okupila podjela majčine ostavštine i dok one, ćaskajući, prekapaju po majčinim stvarima, otkrivamo njihove karaktere i njihove težnje: savjesna Melita je ponekad umorna od svoje male djece, lijepa i površna Mirta svoje želje ispunjava na vrlo „praktičan“ način, darovita slikarica Morana odbija narudžbe suprotne njezinim umjetničkim uvjerenjima, a Dalija nastoji pomiriti svoju samozatajnost i spisateljski dar. Odjednom iz jedne kutije pred njih „izroni“ majčin dnevnik i one ga, nakon moralnih dvojbi, počinju čitati... Spoznaja o majčinom tajnom životu niti jednu ne ostavlja ravnodušnom i svaka od njih počinje drugačije gledati na svoju budućnost.
Redatelj Gvozdić je sazdao scenografiju i izabrao glazbu te usmjerio glumice da ispletu pravu „žensku“ priču uz pomoć Maje Huber (scenski pokret) i Morane Petrović (kostimi). Glumački kvartet predvode vrlo uvjerljive Cicvarić i Stjepanović, dok su Marušić i Trdin nešto slabije. Ipak, koliko god dijalozi bili duhoviti, nisam se grohotom smijala.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (2005.), utjecajni britanski dramatičar Harold Pinter (1930.-2008.), prva je djela pisao pod utjecajem Samuela Becketta pa ozračje apsurda obitava i u njegovoj drami Ljubavnik (1962.) koja je u režiji Silvija Vadle i produkciji Doma kulture Kristalna kocka vedrine – Gradsko kazalište Sisak gostovala na 11. Bobijevim danima smijeha (Histrionski dom, 10.11.). Zašto se sisačko kazalište prihvatilo baš te jednočinke (prijevod Lada Silađin, scena i kostimi Danijela Gotal Grgurač, glazba Branko Kužnar) o braku i prevladavanju bračne rutine putem „transformacije bračnih partnera“ prilično je nejasno jer niti je tekst urnebesan, niti su glumci (Davor Svedružić, Ana Herceg) bili nadahnuti, niti je redateljski pristup bio inovativan… Sve mi se čini da je sisačko kazalište propustilo priliku da postane vidljivije, pogotovo u ovom, za njega teškom vremenu.
Kazalište koje se „specijaliziralo“ za komedije je „Kerekesh teatar“ iz Varaždina pa iako su predstave ponekad upitne kvalitete, postalo je nezaobilazno na „festivalima smijeha“ pa je ove godine gostovalo s predstavom Ja, trudnica Đine Jakir u režiji Jana Kerekeša (Histrionski dom, 12.11.). Ana Begić Tahiri je glavni adut ove predstave i svojim energičnim, duhovitim i britkim načinom usmjerava izvedbu, balansirajući na rubu smijeha i zbilje. Jan Kerekeš pri građi svojeg lika nije pretjerivao ni u kojem segmentu, što je vjerojatno posljedica uvjerljivog, „čvrstog“ načina Begić Tahiri (kada se u jednom trenutku njegov lik zbog nečega pokušao opravdati, iz publike se čulo: „Šuti, bolje ti je“), pa je ova predstava ispunila moja očekivanja: bila je smiješna i nije prešla granicu dobrog ukusa.
Umjetničku organizaciju „Volim kulturu – VOK“ čine glumice Barbara Rocco i Sunčana Zelenika-Konjević, članice HNK u Varaždinu, koje su došle s predstavom Žena godine Kristine Štebih, čija je praizvedba bila u Delnicama 2017. (Kotar fest), pa pozornost zaslužuje činjenica da predstava još uvijek živi i da su njih dvije odlične (Histrionski dom, 17.11.). Svaka od tri priče bavi se situacijom u kojoj postoji određen sukob: u prvoj načelnik općine (bivši suprug) onemogućuje dodjelu prostora dvjema prijateljicama koje žele otvoriti vlastitu djelatnost, u drugoj se kroz prijateljska, gorka predbacivanja otkriva nasilje (muž mlati ženu), a treća je izrazito potresna jer medicinska sestra pristaje eutanazirati neizlječivo bolesnu pacijenticu s kojom se zbližila. Iako su obje glumica izvanredne (čini mi se da su od praizvedbe „narasle“), priče, osim donekle prve, nisu ni najmanje smiješne, čak niti u kategoriji „crnog humora“.
Bobijeve dane smijeha smatram velikim kazališnim dobitkom, ali su upravo gornje predstave pokazale da je nužna selekcija ponuđenih predstava kako bi manifestacija opravdala naziv Festival smijeha.