27. revija lutkarskih kazališta u Rijeci (2.-12.11.2022.) počela je bugarskom predstavom nastaloj prema japanskoj narodnoj priči Princ mora i princ zemlje u režiji Elene Panajotove i izvedbi Državnog lutkarskog kazališta iz Plovdiva (3.11., HKD). Predstava je ostvarena kao  dio programa „Plovdiv – Europska prijestolnica kulture 2019.“, a inspirirana je tradicionalnom japanskom lutkarskom formom bunraku (zbog njegovanja japanskog lutkarskog duha predstavu je pomogla  fondacija EU Japan Fest koja sudjeluje u produkciji japanskih tema u programima europskih prijestolnica kulture).

„Bunraku prilično je složena tehnika pri kojoj su postojana tri elementa: narator, glazbenik i tri (šutljiva) animatora za svaku lutku“ (Livija Kroflin, Duša u stvari, AUKOS, 2020., str. 157). Bugarski lutkari su zadržali ključne elemente, pa se tako izmjenjuju dvojica naratora pokraj kojih sjede dvoje glazbenika (Marina Velikova, Jordan Vičev) koji sviraju (skladatelj Asen Avramov) i proizvode odgovarajuće šumove, a u crno odjeveni (ne uvijek tri) animatori (Natalija Vasileva, Mihaela Andonova, Elina Stojanova, Daniela Ruseva, Dimitar Nikolov, Velizar Evtimov, Stajko Stajkov, Rumen Karamanov, Alaeksandar Karamnov) „oživljavaju“ lutke. Kako smo saznali na otvorenju Revije, lutke su izrađene u Japanu i odgovaraju tradicionalnim japanskim lutkama u narodnim pričama, a u istom je duhu i ambijent kroz koji se kreću (scena i kostimi Julijana Voikova-Naiman).

Priča govori o braći, „sretnom lovcu i iskusnom ribolovcu“, koji se zamjene za oružja, luk i udicu, kako bi se svaki od njih okušao u području djelatnosti onog drugog. Glumci prikazuju braću, a narator promjenom glasa pokazuje njihove različite karaktere. Hozuzor, brat ribar, opak je i mrzi brata lovca Hohodemija, pa kada lovac nehotice izgubi udicu, ovaj mu prijeti smrću (zapravo želi prigrabiti svu vlast i zato traži povod za ubojstvo brata). Budući da je udica negdje u moru, Hohodemi odlazi Morskom kralju (on je zmaj) i tamo susreće njegovu lijepu kćer (Zmajsku princezu) s kojom se vjenča. Naravno, nalazi udicu! Europska bi bajka tu završila, no u ovoj zavrzlame tek počinju. I ne završe baš najsretnije: braća se doduše pomire, ali se Hohodemi i Zmajska princeza zauvijek rastanu „kako bi se dogodilo što se trebalo dogoditi“, to jest „prestanak ere bogova i početak razdoblja imperatora“ jer njihov sin postaje prvi japanski car. Iako je glavnina priče prikazana lutkama, atmosferi su doprinosili specijalni efekti, plesačice (koreograf Rosen Mihajlov) i multimedija (Petko Tančev).

 Bugarski su lutkari pokazali  da im nije strana ova „vrlo specifična tehnika, za nestrpljivu Europu gotovo nezamisliva“ (Kroflin) i da je mogu uspješno prilagoditi europskom tlu i sadašnjem vremenu bez da joj oduzmu njezine specifičnosti.