Johann Strauss (1804.-1849.) i njegovi sinovi Johann mlađi (1825.-1899.), Josef (1827.-1870.) i Eduard (1835.-1916.) čine „glazbenu dinastiju Strauss“ čiji su valceri, polke, kvadrilje i marševi snažno obilježili zabavni život Beča u 19. stoljeću. Sva četvorica su skladali plesnu glazbu, dirigirali i svirali violinu, ali samo opus Johanna mlađeg (zvanog još Johann Strauss sin ili Johann Strauss II.) sadrži brojne operete od kojih su Šišmiš (1874.), Noć u Veneciji (1883.) i Barun Ciganin (1885.) još i danas na repertoaru mnogih opernih i operetnih kazališta.

Iako je Šišmiš po sadržaju (Carl Haffner i Richard Genee napisali su libreto prema vodvilju Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja Doček Nove godine (La Reveillon) koji je posljedica farse Zatvor (Das Gefaengnis) Juliusa Rodericha Benedixa) i po strukturi opereta (nazvana čak „opereta nad operetama“), Gustav Mahler ju je smatrao „pravom“ operom s čime se slaže i dirigent Srba Dinić koji kaže da „prema  govornim tekstovima, libretu i tradiciji to je opereta. No prema težini pjevačkih dionica te glazbeno-tehničkim zahtjevima koji su postavljeni pred pjevače i orkestar, riječ je o pravoj operi“. Redatelj Krešimir Dolenčić Šišmiša, pak, doživljava „(…) kao mjuzikl 19. stoljeća“ jednako kao i Bizetovu operu Carmen jer „iako napisana kao operno djelo, sadrži puno govorenog teksta s glazbenim brojevima koji su danas ostali hit do hita. Opereta, jednako kao danas popularan žanr mjuzikla mora imati izvođače fantastičnih glasovnih mogućnosti, a jedina je razlika što su orkestru dodani bubnjevi i električna gitara“. Navodi su preuzeti iz programske knjižice tiskane uz zadnju premijeru Šišmiša u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb (29.12.2022.) u režiji Krešimira Dolenčića i pod ravnanjem Srbe Dinića. Možda je iznenađujuće da se ista opereta u režiji istog redatelja postavlja na istoj pozornici već nakon dvanaest godina, ali novi autorski tim, nova podjela uloga, pri čemu su moguće zanimljive alternacije jer je u HNK nedavno primljena grupa mladih darovitih pjevača, i redatelj iskusniji za cijelo desetljeće, iznjedrili su razigraniju i vedriju predstavu (nije reciklaža prijašnje, kako se moglo čuti u kuloarima, mada je neznatna razlika u koncepciji sadašnjeg i prošlog Frankovog lika).

Prvi čin je u bečkom stanu obitelji von Eisenstein, gdje žive Gabriel (Domagoj Dorotić), supruga Rosalinda (Valentina Fijačko Kobić) i njezina služavka Adela (Marija Kuhar Šoša), pa je scenograf Stefano Katunar prilikom uređenja posegnuo za secesijom. Iako se stil pojavljuje dvadesetak godina kasnije (1897.), opravdanje nalazim u duhovnoj povezanosti secesije s Bečom. Nažalost, nisam uspjela dokučiti smisao skulptura poslaganih po pozornici, bez obzira radi li se o velikim rukama, o okviru od ljudskih figura ili Rodinovom Misliocu.

U sva tri čina se koristi okretna bina pomoću koje se postiže dinamika i logični prijelazi između scena, a binu pomoću metalne ručice „vrti“ stari poslužitelj, točnije 197-ogodišnji skladatelj Strauss mlađi (Jakov Zovko). Drhtavim hodom, zgrčenim prstima i titranjem usnica, mladi Zovko vjerno dočarava starca koji se pojavljuje kao poveznica sa zbivanjima na sceni. Bez obzira na dobru dosjetku, njegov lik djeluje deprimirajuće (tempus fugit!), osobito u usporedbi s pojavom „zlaćane“ skulpture skladatelja u bečkom Gradskom parku kojeg u koreografiji Lea Mujića pleše baletan splitskog HNK Aubin Jose Le Marchand. Alan Hranitelj je zboristice, Adelu i njezinu sestru Idu (Josipa Bilić), sudionice zabave kod ruskog princa Orlofskog (Renata Pokupić), odjenuo u haljine vedrih boja i pomalo lascivnog kroja, dok Rosalindina haljina ostaje luksuzna i decentna. Dopalo mi se podudaranje šara na Rosalindinoj haljina i na kućnom ogrtaču njezinog muža, ali mi je „smetao“ crni til preko prinčevog zlatnog odijela.

No, da se vratim sadržaju: zbog utaje poreza, pljuskanja poreznika i nesposobnog advokata (Ivo Gamulin), Eisenstein je osuđen na osmodnevni boravak u zatvoru, ali ga prijatelj dr. Falke (Ljubomir Puškarić) nagovara da dođe na zabavu kod Orlofskog jer će tamo biti puno mladih djevojaka. Na istu su zabavu pozvani upravitelj zatvora Frank (Ozren Bilušić) koji glumi francuskog plemića, Adela koja se mora predstavljati kao glumica u usponu, Ida koja jest balerina i Rosalinda maskirana u mađarsku groficu, a sve zato da se Falke osveti Eisensteinu zbog neslane šale. Naime, Eisenstein ga je na prošlogodišnjem maskenbalu (na koji je Falke došao odjeven u šišmiša) napio i ostavio da spava na klupi u parku, pa kada se Falke probudio, morao je u odori šišmiša proći kroz cijeli grad do svoje kuće. Iako Eisenstein flertuje s mnogim ženama (pa i s Adelom u vlastitom domu), Rosalindi se udvara učitelj pjevanja Alfred (Filip Filipović), koji je iskoristio Eisensteinov odlazak u zatvor (zapravo na zabavu) i zatekao se u njegovoj kući, zbog čega ga je Frank zabunom uhapsio. U drugom činu, svi koji su na zabavi kod Orlofskog, lažno se predstavljaju i u tom se ozračju konačno dogodi planirana „osveta šišmiša“. Treći čin se događa u zatvoru (zgodna kružna konstrukcija) gdje se okupe svi ključni likovi i gdje se sve razjašnjava (uz dramatično svjetlo Denija Šesnića).

Dolenčić je odlučio publiku „zabaviti“ dok orkestar svira pa osim stalno prisutnog usporenog puzavog Zovka, glavni likovi pretrčavaju pozornicom, a duhoviti Bilušić u ulozi pripitog Franka odlično animira publiku (Froscha više nema i neka ga nema). Problem mnogih opernih pjevača je starinski scenski nastup u kojem se oni „ukopaju“ na jednom mjestu i srčano pjevaju. To se sve teže može gledati u operi, a u opereti je prava gnjavaža, tako da usprkos krasnom glasu, izvedba gubi na šarmu i uvjerljivosti. Imala sam priliku gledati generalne probe obje pjevačke postave Šišmiša i tada sam uočila one koji su svjesni važnosti zajedništva glume, pjevanja i izgleda, dakle cjelovitog scenskog nastupa (već se i u baletu sve više pazi na glumu) i one koji misle da je dovoljno samo pjevati.

Valentina Fijačko Kobić i Domagoj Dorotić su sjajni pjevači prekrasnih glasova, ali nisu glumački nimalo uvjerljivi – ako se oni tako vesele i ljute i u privatnom životu, onda je njihova okolina prilično zbunjena. Za razliku od njih, Marija Kuhar Šoša sva pršti od energije, a da pri tome njezino pjevanje ni najmanje ne trpi. Ljubomir Puškarić se jednako dobro snalazi u dirljivoj pjesmi o bratstvu (uz sjajni zbor pod vodstvom Luke Vukšića) i nepodopštinama, dok je Filip Filipović imao dosta „štofa“ za ulogu smiješnog učitelja pjevanja Alfreda pri čemu se okušao i u uporabi propadališta. Nameće mi se pitanje, zašto se i u drugim predstavama ne koriste ove blagodati pozornice? No pozor, ne prije nego sve pomno pregledaju stolari – na  primjer stube za pozornicu! Svjesna sam izvrsnog pjevanja Renate Pokupić ali njezin Orlofsky nije posjedovao nužnu bahatost, a Ida Josipe Bilić bila je suviše samozatajna (želim ukazati da i uši i oči zaslužuju svoj danak). „Bubice“ za govorene dijelove možda su se mogle izostaviti (uz malo dodatnog napora), ali napisati hrvatski tekst opere (prepjev Vladan Švacov) dok ga pjevači pjevaju na hrvatskom ukazuje da se pjevače ne očekuje razumjeti, što mi je nedopustivo.

Opereta Šišmiš je čvrsto i jasno redateljski i koreografski postavljena i sada je samo na izvođačima da poštuju glazbu, priču i koncepciju karaktera. Međutim, ukoliko će se nakon siječanjskih izvedbi prestati izvoditi, mogu samo rezignirano reći „uzalud vam trud svirači“ jer se ova sjajna opereta može vazda slušati (i gledati).