„Gradsko kazalište Trešnja i Muzej krapinskih neandertalaca povezali su se u projektu čiji je cilj povezivanje dvije kulturne i obrazovne institucije u viziji edukacije učenika o prapovijesti i životu prvih ljudi u zajednici, kroz različite pristupe,“ piše u programskoj knjižici predstave Praljudi u režiji Radovana  Ruždjaka (Kazalište „Trešnja“, 13.10.2022.) čime se, sugerira (valjda) organiziran obilazak, budući da je udaljenost između Zagreba i lokaliteta Hušnjakovo pokraj Krapine šezdesetak kilometara.

Neandertalac o kojem je riječ pripada „starijem“  predstavniku vrste, a priča (autor je ansambl predstave) prati obitelj špiljskih ljudi kojima je glavna „zanimacija“ nabava hrane (prikupljanje plodova, a nakon izrade oružja lov) koju jedu sirovu do otkrića vatre (zahvaljujući došljaku kojeg nisu pojeli, nego prigrlili) i zahvaljujući kojoj „otkrivaju“ kazalište sjena. Siti i u toplom, počinju po zidovima crtati prizore iz lova (još uvijek nisu otkriveni razlozi) te ritmički udarati po raznim površinama. Scenograf Ivan Lušičić Liik oblikovao je špilju (svjetlo Vesna Kolarec), a dodane projekcije „oponašaju“ crteže vezane uz uspješni ulov antilope (Sanja Hrener). U tom ambijentu živi raščupana i musava četveročlana obitelj (Miro Gik) odjevena u stiliziranu kožnu odjeću (Petra Škrnanc). Oni se trapavo kreću, sporazumijevaju se mumljanjem (naslućuju se riječi nadopunjene  govorom tijela, ali to mališanima (5+) nije bilo baš blisko) i vrlo su skloni glazbi (ansambl predstave).

Obitelj se sastoji od roditelja (Silvio Mumelaš, Ivana Bakarić), sina (Aleksandra Naumov) i kćeri (Dubravka Lelas), a dolazak stranca (Matija Čigir) radikalno mijenja njihov život jer im je on pokazao kako mogu zapaliti vatru i ispeći meso (čudno da munja nikada nije zapalila drvo u njihovom susjedstvu?!). Razni primjeri njihovog napredovanja su prilično „labavo“ prikazani jer je mala vjerojatnost da su kremenim nožem mogli baš jako usitniti meso prije nabadanja na štapić, niti se luk tako lagano smislio, a ni strelica nije mogla naprosto iznići ni od kuda (u svim arheološkim muzejima se pokazuje njezina izrada). Usprkos ugodnoj svirci, izgled glazbala, među kojima se krasnim zvukom izdvaja hang (nastao 2000.), neprihvatljiv je čak i onima najdobronamjernijima u publici. Prizori se nižu poput ljupkih sličica i bez obzira na glumački trud, ne bih se zaklela, da su te sličice zbilja poučne. Ili kako je spontano zapitala djevojčica na sjedalu pokraj mene: „Koja je pouka ove predstave?“ Srećom nije pitala mene.

Zagrebačko kazalište lutaka nije otišlo tako daleko u prošlost nego se zaustavilo u 1600. godini kada je objavljena komedija San Ivanjske noći Williama Shakespearea (1564.-1616.). Tekst su za izvedbu prilagodili Željka Udovičić-Pleština (ujedno prijevod) i Leo Katunarić koji je predstavu režirao, a premijera se gotovo poklopila (ZKL, 24.6. 2022.) s datumom najkraće noći (21.6.) u godini (osvrt na izvedbu 10.11.). U komediji susrećemo dva mlada para koji bježe u šumu kako bi ostvarili ljubavne veze, grupu zanatlija koji uvježbavaju predstavu za vjenčanje svojih vladara i vilinski svijet. Problemi nastaju kada se svi nađu na istom mjestu i kada neprecizne upute kralja vilenjaka Oberona (Anđelko Petric) brzonogom vilenjaku Puku (Borna Galinović) dovedu do zamjene identiteta pa Puk čarobni sok za zaljubljivanje (začarani se zaljubi u prvo biće koje ugleda) ukapa Lisandru (Adam Skendžić) umjesto Demetriju (Jadran Grubišić), pa Lisandar zanemari ljubljenu Hermiju (Ana Herceg Majhenić) i počne juriti za Helenom (Marta Bolfan Ugljen) koja je zaljubljena u Demetrija. Kako bi ispravio grešku, Puk sokom natopi  Demetrijeve kapke pa se i ovaj zaljubi u Helenu i tu nastaje zavrzlama. Zbog Oberonove osvete kraljici vila Titaniji (Andrea Baković) Puk i njoj natopi kapke pa se ona zaljubi u magarca, točnije u majstora Vratila (Ivan Bošnjak) koji je htio glumiti sve uloge u predstavi koju su pripremali zanatlije pa mu je Puk nataknuo magareću glavu. I dok se mladi ljubavnici love po šumi, a vilenjački par nadmudruje, marljivi majstori pripremaju predstavu za vjenčanje svojih vladara Tezeja (Mario Mirković) i Hipolite (Marina Kostelac).

Pripremaju i pripreme, ali u Shakespeareovoj no ne i u ovoj predstavi.  Koliko god se puta majstori pojavili (Ana Herceg Majhenić, Adam Skendžić, Marta Bolfan Ugljen, Jadran Grubišuć, Ivan Bošnjak i još dva povremeno) u bijelim kombinezonima, s umjetnim brkovima i s priručnim glazbalima, nikada ne uspiju nešto smisliti, nego larmajući dolaze i odlaze. Uvriježeno je mišljenje da je taj „majstorski“ dio najzabavniji i najbolje napisan segment ove komedije, no u ovoj predstavi je on naprosto nestao (pojeo ga lav iz zgode o Piramu i Tizbi). U vilinskom svijetu osim očekivanih Titanije, Oberona i Puka nalazimo dvije vile jednakih imena Pucketa (Katarina Perica-Kirin, Ana-Marija Percaić) urešene kričavim perikama i trikoima u ružičastim i narančastim bojama s velikim kuglama oko struka, na grudima i oko zglobova. Puk je u zeleno-žutom trikou, dok su vladari vilinskog svijeta oklopljeni šiljcima (Titanija) i kuglama (Oberon), a sve zajedno izgleda napadno i nimalo čarobno (Ana Sekulić). Jedini čin na tragu vilinskih čarolija (mada odavno korišten) jest izlaz Puka s videa (Leo Katunarić) u stvarni svijet.

Osim kostima, Ana Sekulić je oblikovala lutke i ona se za prikaz dva mlada para koristi sjedalicama na kotačićima („guzovozima“ prema Zlatku Boureku) na kojima sjede lutkari s glavom i torzom lutke ispred sebe, a njihove noge i ruke postaju lutkine. Istom je bojom (plavom ili ružičastom) mudro  odjenula parove koji će to, kada se skinu čini, u konačnici postati, ali je neobično da su lica statična i da se teško razabire tko govori. Slično je osmišljen Egej (Janko Popović Volarić) te Tezej i Hipolita s razlikom da oni stoje (ipak su vladari). Malo sam bila zatečena lošom pokretljivošću lutaka i agresijom boja jer sam (zbog dosadašnjih predstava) očekivala od Ane Sekulić bolja rješenja. Od šarenila nastalog uporabom boja i projekcija, scenografija (Dinka Jeričević) slabo dolazi do izražaja, a koreografski (Ilona Cvitić Kanceljak) i glazbeni dio (Mario Mirković) nisu uvijek najbolje „sjeli“.   Prethodnu sam kritiku završila citatom mlade posjetiteljice, no ovu ne bih jer je  komentar bio znatno grublji. Prevedeno, predstava se nije baš svidjela.