U svim životnim fazama možemo primiti nove spoznaje, no zbog „otvorenosti“, najpodatnije je dječje doba. Oni koji pomoću kazališta ili knjiga žele djecu podučiti životnim vrijednostima, moraju se ozbiljno potruditi jer su mališani pronicljivi i bez zadrške su spremni „kazniti“ svakoga tko ih pokušava „prevariti“. Jedan od načina da im se ponude dobre predstave jesu festivalske selekcije, pa ne iznenađuje da je predstava Sonja i Alfred Kazališta „Gioco Vita“ iz talijanskog gradića Piacenza izabrana u programe dvaju međunarodnih uglednih lutkarskih festivala: 55. PIF u Zagrebu (Zagrebački plesni centar, 21.9.) i 16. Lutke 2022. u Ljubljani (Kazalište lutaka Ljubljana, 24.9.).

Teatro Gioco Vita (1971.) našlo je neiscrpnu inspiraciju u kazalištu sjena, pa taj lutkarski način  postaje njihovim „zaštitnim znakom“, što se očituje u radu  redatelja i scenografa Fabrizija Montecchija (1960.), koji se 1978. pridružio kazalištu (osim kroz gostovanja, hrvatska publika njegov rad poznaje zahvaljujući predstavi Jakov neustrašivi u Kazalištu lutaka Zadar, 2019.). Priču o dvije ptice, Sonji i Alfredu, prema knjigama Odlazi Alfrede i Jesi li ovdje, Alfrede? francuske ilustratorice Catherine Pineur (1969.), adaptirali su za ovu predstavu Enrica Carini i Fabrizio Montecchi (također redatelj i scenograf), dok su plošne lutke po originalnim crtežima načinile Nicoletta Garioni i Federica Ferrari. Animatori su Deniz Azhar Azari i Tiziano Ferrari, na snimkama govore Alessia Candido, Tiziano Ferrari, Esther Grigoli i Costantino Orlando, oblikovateljica svjetla je Anna Adorno, kostimografkinja Rosa Mariotti, a skladatelj Paolo Codognola.

Noseći stoličicu, smiješni ptić Alfred pokušava naći neko mjesto gdje bi se skrasio, ali ga nitko ne prihvaća zbog vrlo „ozbiljnih“ razloga: „pretežak je“ za sjedenje na žici ili se  „roditelji ne bi složili“ da ga prime. Zato se on, žalostan, pita: „Postoji li mjesto za mene?“. Visoka i vitka Sonja ne mari za druge jer u svojoj kući na rubu šume ima sve što treba. Ali jednoga dana ugleda nekoga kako sjedi (na stoličici) ispred njezine kuće i ponukana radoznalošću, upita ga želi li kavu. I od tada njih dvoje zajedno piju kavu („Prijateljstvo se često rađa iz jednostavne, ljubazne geste; njihovo je procvalo iz šalice kave….“, katalog predstave) i čine sve zajednički. Na ekranu se redaju lijepe, vrlo dirljive scene pune ljubaznosti i pažnje (to je prijateljstvo a ne „prijatelj“ na Facebooku) pa su se i gledatelji, bez obzira na dob, ozbiljno zabrinuli kada je Alfred odjednom nestao. Sonja ga, nakon dugog čekanja, odlučuje potražiti i bojažljivo napušta kuću (za što joj treba puno hrabrosti), prolazeći unatrag put kojim je Alfred došao do njezine kuće i pri tomu sreće sve one ptice koje je i Alfred susretao. Potraga se sretno okončava pa se njih dvoje (i njegovi prijatelji kojima je otišao pomoći zbog čega je tako naglo nestao) opet nađu zajedno na „mjestu za boravak“, kako glasi podnaslov predstave.

Predstava s 55. PIF-a koja također govori o osamljenosti i prijateljstvu jest Posjetitelj, inspirirana istoimenom knjigom njemačke autorice i ilustratorice Antje Damm (1965.) u režiji Ivane Djilas i produkciji Kazališta lutaka Ljubljana (Zagrebački plesni centar, 19.9.). Iako se predstava sadržajno razlikuje od knjige, zadržan je prikaz života osamljenika (u knjizi je to stara Elise) i vizualnost slikovnice: Sara Slivnik je svojim likovnim oblikovanjem i scenografijom izvanredno prikazala boravak i život  osamljenog crtača, a za potpuni dojam pobrinuli su se kostimografkinja Jelena Proković, autorica videa Vesna Krebs i dizajner svjetla Igor Remeta.

Brane Vižintin, u „radnoj“ odjeći crtača s tradicionalnim brkovima, naočalama i francuskom kapom, stanuje u sobi okružen predmetima (od papira) koji oživljavaju zahvaljujući njegovim „čarobnim“ rukama (na PIF-u je nagrađen „za emocionalnu, kreativnu i cjelovitu ulogu“) pa iako ne izgovara niti riječi, sve je puno zvukova i glazbe zahvaljujući violinistici Jeleni Ždrale (nagrada „za kompoziciju i živu izvedbu glazbe kao dramaturške podloge“). Prijelazi od papirnatog u „upotrebni“ predmet su izuzetno vješto izvedeni (puno je dosjetki poput okretanja čajnika i šalice iz kojih, nakon toga, poteče čaj, ispadanja kockica leda iz čajnika zbog hladnoće ili  „pretvaranje“ papirnatog šala u tekstilni), ali osim sjajne animacije, ono što čini ovu predstavu izuzetnom je duboka emotivna proživljenost (Nagrada Dječjeg žirija za najbolju predstavu ). Da nema sjajne glazbenice koja obiljem zvukova prati animaciju, puno toga bi bilo samo naslućeno, pa kada se oni napokon „sretnu“, predstava logično završava.

Predstave Sonja i Alfred i Posjetitelj sjajno dočaravaju problem samoće i važnost prijateljstva pa iako su mišljene za mališane, odraslima su jednako bliske.