Teško naslućujem kako bi trebala izgledati dobra predstava za one najmlađe (1+ ili 2+), pa su mi jedini pokazatelji njihovo ponašanje: pužu li prema ili od glumaca, moraju li piškiti kada počnu „najbolji“ dijelovi predstave i zaplaču li ničim (ili ipak nečim) izazvani?! Na međunarodnim lutkarskim festivalima u Zagrebu (55. PIF) i Ljubljani (Lutke 2022.) mogle su se vidjeti predstave za „malogodišnjake“ koje su kod njih polučile vrlo različite uspjehe.

Prva od predstava za najmanje bila je predstava Vrlo gladna gusjenica u režiji Renate Carole Gatice i produkciji Kazališta lutaka Zadar za koju su, prema slikovnici američkog autora i ilustratora Erica Carlea (1929.-2021.), tekst napisale Ivana Đula (koja je s Lukom Vrbanićem i autorica glazbe) i Milica Sinkauz (KIC, 17.9.). Priča o gusjenici koja sve jede podučava djecu o voću, povrću, danima u tjednu i bojama (broj i boja kolutića koje dobiva gusjenica svakog dana ovisi o tome što je koji dan pojela) pa kroz glazbu i dinamičan pokret (Natalija Manojlović Varga) Sanja Grgina, Irena Bausović Tomljanović i Lino Brozić prate gusjeničin život do njezinog preobražaja u leptira (nagrađeni su za „duhovitu i usklađenu igru te ukupni scenski izričaj“). Šarena i vesela, razumljiva i kratka, ova je predstava uspjela zadržati pažnju mališana (mene je sjajna Irena Bausović  Tomljanović razveselila pjevanjem uživo).

Istom je uzrastu (2+) bila namijenjena predstava Vrrrrpca autorice i redateljice Amelie Poirier iz Les Nouveaux Ballets du Nord-Pas de Calais (Lille, Francuska) koja je opisana na sljedeći način: „Tri članice feminističkog rock benda koje su pobjegle od potencijalnog totalitarnog režima stvaraju novi participativni dom na pozornici svojeg izgona.“ (Zagrebačko kazalište mladih, 18.9.). Poigravajući se metlama i koristeći kolute raznobojnih vrpci (scenografija Philemon Vanorle), tri izvođačice (Mariane Berthault, Audrey Robin, Clementine Vanlerberghe) uz povike „scoooootch“  i (vrlo dobru) glazbu stvaraju neke meni potpuno nejasne prizore. Možda ja za to imam previše godina? Ili je ta predstava naprosto bez veze?!

Predstavu Slonić dištonić Gradskog kazališta Split napisao je i režirao Siniša Novković, Luka Duplančić kreirao je lutke,  scenu i kostime, glazbu je skladao Tomislav Topić, a igrali su Sanja Vidan, Ivan Medić, Branimir Rakić i Justina Vojaković-Fingler, koji su nagrađeni za „duhovitu, energičnu i preciznu animaciju lutaka“ te Franjo Đaković, Milana Buzolić-Vučica, Milena Blažanović i Andrea Majica (KUC Travno,21.9.). Priča se bavi spletkama uvrijeđenog čarobnjaka koji, uz pomoć slonića, nastoji uništiti glazbeni festival, omiljenu priredbu u raspjevanoj kraljevini. Radnja je prilično zapetljana (možda ne onima od 3+) i obiluje aluzijama koje su dostupne upućenima (grupa Bečki bećari), ali neporeciva je izvrsna Sanja Vidan u animaciji Slonića. Lutka je dražesna i ne baš laka za animaciju (nalik je „plišancima“), ali Sanja Vidan je sjajno oživljava kroz pokret i „govor“. Kada se u ovoj predstavi ne bi baš ništa dešavalo ili kada bi sadržaj bio bez ikakve važnosti, ja bih bez daha „buljila“ u slonića – tako živog i tako poduzetnog.  Predstava Nestašne linije u režiji Remija Lamberta (on je, uz Sandrine Maunier i Philippe Guillot koji su i scenografi, autor koncepta i scenarija) i produkciji Theatre Desaccorde (Aubagne, Francuska) poziva mališane da po ploči  povlače crte koje u drugom dijelu predstave „oživljavaju“ (Kazalište lutaka Ljubljana, 23.9.). Dobra suradnja (bez suza čak i u mraku) između izvođačice i djece narušena je pred kraj predstave kada im je zabranila da diraju „materijalizirane“ (plastične) crte jer je njima to bilo sasvim nerazumljivo  (poznato je da mala djeca „gledaju“ rukama!).

Apsolutnu pažnju najmlađih (1+) privukla je predstava Razigrani tonovi Kazališta Toihaus iz Salzburga, Austrija, opisana kao „taktilna i iskustvena“ (Kazalište lutaka Ljubljana, 25.9.). Okružena neustrašivim „kikićima“ (s roditeljima koji im, za svaki slučaj, čuvaju leđa), performerica Agnes Distelberger, uz gitarističku pratnju Raula Rolona, pred svima mijesi tijesto po kulinarskim pravilima – osim što je ovo njeno brže gotovo i što je dodala boju radi veselijeg izgleda. Nakon što je žutom dodala i plavo tijesto, izvođačica ga usitnjava i dijeli djeci, vabeći  ih da joj se pridruže, pri čemu dolaze do izražaja karakteri djece i njihove različite reakcije: od potpunog uključenja do nećkanja. Iako bez ijedne riječi, predstava Spieltoene bila je itekako rječita i pola sata je proletjelo u trenu. Ova me je predstava ponovo podsjetila da nema predstava za male i za velike, nego samo dobre i loše predstave. A ova je bila dobra, baš jako dobra.

Pobrojane predstave jasno pokazuju da za dobru predstavu nije dovoljno imati zanimljivu priču ukoliko ona ne udovoljava barem osnovnim pravilima, a to su (po mojem mišljenju) jasna ideja, precizna izvedba i emotivni naboj.