HNK ZAGREB: "DON JUAN"
Kad tjelesno natkriljuje verbalno
Sasvim sam sigurna da će većina čitatelja komentirati moju kritiku riječima 'ma daj' jer su uzburkanost i šarenilo uvijek bili jači od razložnosti i decentnosti
Objavljeno: 11.29.2022 1:27:43 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Don Juan" / Saša Novković, Ines Novković

 

Francuski dramatičar i glumac Jean-Baptiste Poquelin (1622.- 1673.) poznatiji pod kazališnim imenom Molière ubraja se među najveće pisce na francuskom jeziku, a njegove trpke komedije u kojima ismijava ljudske mane i danas su aktualne. U povodu obilježavanja 400. obljetnice rođenja na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavljena je (kažu  prvi puta u povijesti ovog kazališta) Molièreova komedija Don Juan u režiji Dejana Projkovskog (8.10.2022.).

Priču o beskrupuloznom zavodniku i pobunjeniku protiv društvenih vrijednosti prvi je u književnost uveo španjolski pisac Tirso de Molina u drami Seviljski prevarant i kameni gost (1616. – 1630.) i od tada ime don Juana postaje oznaka za sve pohotne obmanjivače žena. Mada je don Juanovo zavođenje žena (uz spremnost da se oženi svakom od njih) nečasno (usprkos tome, one mu se, očarane njime, rado podaju), ruganje svim vrstama autoriteta (ocu, liječnicima, zagrobnom životu, crkvi) ono je što ga napokon odvodi u Pakao. Na sceni je slikovitije i zabavnije pokazivati Juanove fizičke aktivnosti (ljubakanje i mačevanje), nego njegove verbalne obračune (hinjeni posluh ocu ili prezirni opis liječničkih metoda).

Redatelj Projkovski prikazuje Molièreovog junaka vrlo živahnim, a „pokreće“ ga Igor Kovač, pri čemu navodnicima aludiram na neuvjerljivost u zamalo svakom segmentu izvedbe: od prikaza žudnje (kada su flauta, klarinet i saksofon smješteni na njegove prepone, a djevojke, kolokvijalno rečeno, „sviraju ku..u“, što više pripada zafrkanciji, nego provokativnom prikazu felacija; ne poričem ipak da je u tom kontekstu bilo zabavno čuti Odu radosti), preko obraćanja ocu (dostojanstveni Siniša Popović) i kipu ubijenog zapovjednika (karikirani Milan Pleština) do odnosa sa slugom Sganarellom (Dušan Bućan).

Kovač, sav razdrljen, jurca uokolo (što opravdavaju samo skupne scene mačevanja) i njegovi susreti sa zanemarenom suprugom (Iva Mihalić) ili sa seljankom Charlottom (Tesa Litvan) i njezinim zaručnikom Pierrotom (Filip Vidović) koji mu je spasio život, ali ga ovaj ponižava ili s prosjakom (Ivan Colarić) kojeg putem milostinje želi prisiliti na bogohuljenje, prije sliče predasima, nego prikazu njegove naravi. Izdvojila bih nekoliko uspjelih scena poput „zbunjivanja“ trgovca (Ivan Jončić) ili Charlottino pristajanje (sjajna Litvan) na Juanovo zavođenje.

Najbolje se u ovoj poprilično konfuznoj izvedbi snašao Dušan Bućan u ulozi Sganarella, dosljedno i životno gradeći prostodušnog slugu čije se moralne vrijednosti suštinski razlikuju od onih njegova gospodara, ali ih on poslovično, gotovo bez prosvjeda podnosi zbog egzistencije. U tom je ozračju uistinu dirljiv i smiješan njegov vapaj: „A moja plaća!?!“ nakon Juanove smrti (prilično traljavo izvedene) jer je, poput svih drugih, i on bio obmanut Juanovom rječitošću bez pokrića. Uz već nabrojene glumce, pojavljuju se  Kristijan Potočki, Nikša Kušelj, Mislav Čavajda, Slavko Juraga, Luca Anić i Silvio Vovk te skupina mladih glumica koje polu-gole dočaravaju Juanove orgije i skupina mladih glumaca koji sudjeluju u mačevanjima (učitelj Lovro Buva).

Sanja Ivić je uredila(?) prijevod Radovana Ivšića („Zora“, 1950.), a Mirna Rustemović ga je dramatizirala (neki su čak vidjeli knjižicu s tekstom izvedbe) i pitam se, zašto je „redateljsko čitanje“ ovu predstavu izvuklo iz Molièrove podrugljive kritike i gurnulo je u spektakularnu, mjestimično „kičastu“ izvedbu. Scenograf Valentin Svetozarov smjestio je na okretnu binu konstrukciju načinjenu od gotičkih lukova poredanih pokraj stubišta koja vode na središnji most, ali vrtnja ove dekorativne strukture (uz obilje dima i svjetlosnih promjena – Deni Šesnić) ne mijenja dinamiku izvedbe (je li sama sebi svrhom?). Silno me zbunio izgled zapovjednikove  statue jer djeluje poput nevještog pučkog kipa. Kostimi (Doris Kristić) variraju od pomalo čudnih (čemu okraćale nogavice?) do doista vrlo elegantnih, ali valja reći da djeluju udobno, što je važno zbog brojnih glumačkih akcija (scenski pokret Olga Pango). U glazbenom izboru čujemo i Mozarta i grupu The Doors, ali i glazbu skladatelja Gorana Trajkoskog (čemu služi Kovačevo sviranje električne gitare?).

Sasvim sam sigurna da će većina čitatelja komentirati moju kritiku riječima „Ma daj“ jer su uzburkanost i šarenilo uvijek bili jači od razložnosti i decentnosti.