Poznata pripovijetka Duga Dinka Šimunovića (1873.-1933.) potaknula je dramaturginju Dinu Vukelić da za predstavu u Dječjem kazalištu Dubrava (autorice koncepta su, osim nje, redateljica Ana Kreitmeyer i izvođačica Ana Maria Štefanac) napiše tekst u kojem će sudbinu „gospodske djevojčice“ Srne iz sela Čardaka (1907.) usporediti sa sudbinom današnje Srne (iz 6.b) jer iako te dvije djevojčice dijeli više od sto godina, ponašanje okoline se vrlo malo promijenilo („cure ne smiju ništa, dečki smiju sve“) što ova monodrama zorno pokazuje (Dječje kazalište Dubrava, 7.11.2022.).

Izbacivši epizodu s bezrukom veziljom, Vukelić se bavila zabranama u Srninom životu (nije smjela ni trčati ni skakati) koje su je nagnale da pokušava „protrčati“ ispod duge (kako bi, prema legendi, postala dječak). Suvremenoj, „našoj“ Srni dala je odlučnost da ispuni svoju najveću želju: zaigra nogomet s vršnjacima. Ana Maria Štefanac preoblačenjem iz „dječačke“ u „ženstvenu“ odjeću (Stella Leboš) isprepliće sudbine dviju djevojčica koje nastoje svoju okolinu uvjeriti u opravdanost svojih želja. Glazba Linde Uran nije popratni element u gradnji uvjerljivosti priče (priča) i atmosfere, već plijeni izvrsnošću. Uspoređujući nekadašnji i današnji odnos prema djevojčicama, predstava Duga se bavi pitanjem (ne)ravnopravnosti, što odraslim ženama postaje jasno na pragu njihovog poslovnog života. Izvedba je ponekad „premekana“, zbog čega pada tenzija predstave, no vjerujem da će buduća igranja to ispraviti. 

Tri tjedna nakon premijere predstave Duga (30.9.), na suprotnom kraju grada, na Trešnjevci u Kunst Teatru (21.10.) zaigrala je malo drugačija, no jednako „borbena“ predstava, koju su prema romanu Sloboština Barbie (2008.) Maše Kolanović (1979.) dramatizirale Natalija Manojlović Varga (ujedno redateljica predstave) i dramaturginja Ivana Vuković, a izveli je Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj (osvrt na izvedbu 29.10.). Naslov povezuje novozagrebačku četvrt Sloboštinu i plastičnu lutku Barbie, a priča prati Mašu i njezine prijateljice koje se za vrijeme Domovinskog rata igraju u podrumu s lutkama.

Punim imenom Barbara Millicent Roberts, ova lutka ima „obiteljsko stablo“ i  raskošnu garderobu, a od predstavljanja na njujorškom sajmu igračaka 9. ožujka 1959. do danas, pojavila se u brojnim etničkim i profesijskim inačicama. Ime je dobila po Barbari, kćeri Eliotta Handlera, suosnivača tvrtke Mattel, koji je prihvatio novu lutku na nagovor supruge Ruth. Ona je s inženjerom Jackom Ryanom „preuredila“ njemačku lutku „Bild Lilli“  i to ju je proglasilo „mamom“ novostvorene igračke. Imati „Barbiku“ nekada nije bilo sasvim jednostavno, jer su se brojale samo Mattelove (koje su uglavnom dolazile iz inozemstva), dok su ostale bile upitne („Ne imati pravu Barbie znači biti iskonski nesretan“). Mala Maša izgovara sudbonosnu rečenicu :„Život neće izgubiti smisao ako ostane moja Barbie“ jer ni pod koju cijenu ne želi sići u podrum bez omiljene lutke. Ta lutka nije samo lutka: ona je paravan koji štiti od ružnoće, od opasnosti i od straha.

Prikazujući život i dječju igru u podrumu nebodera za vrijeme zračnih uzbuna (dizajner svjetla Igor Markić-Nikolac), predstava prati odrastanje djece u ozračju društvenih promjena (oni od rata „uzimaju“ ono najbolje – ne moraju ići u školu), ali i zbivanja poput dolaska malih izbjeglica s njihovim „ćelavim“ lutkama („Časna je rekla da se moraju igrati s izbjeglicama“). Osim što izvrsno dočaravaju razne likove i nove situacije, troje glumaca odlično sviraju i pjevaju (bubnjevi i dvije električne gitare) što je vrlo važno, budući da je glazba (Ivana Đula, Luka Vrbanić) dominantna  i pri zbivanjima i kao dijaloški element.

Počevši odjeveni kao pioniri, naši junaci se ubrzo presvlače u „kućnu“ odjeću (Ana Fucijaš) koja postaje svojevrsna uniforma“. Iz  govorene, predstava prelazi u glazbenu formu, odnosno u koncert, što predstavlja užitak, ali ne gradi ništa novo. Zbog toga, iako duhovita i dobro izvedena, predstava ponekada postaje „ravna“ . I kao uvijek: „manje je više“ (rec, rec).

Predstave „Duga“ i „Sloboština Barbie“ bave se pokušajima curica da obrane svoj svijet i svoje želje, što je nesumnjivo hvalevrijedno, ali malo „brušenja“ ne bi bilo na odmet.