Ponekada me kazališne predstave, na pomalo „uvrnuti“ način,  neodoljivo podsjećaju na crkvene freske koje su svojedobno tumačile „ svijet oko nas“ i izravno oblikovale spoznaju – nije trebalo čitati (jer se nije znalo), nije trebalo misliti (to su drugi bolje činili), nije trebalo odlučivati (usud). Ipak, za razliku od prije nabrojenog, dobra bi kazališna predstava morala nukati na  razmišljanje i na promjenu stajališta „pokupljenog“ usput. Dok sjedim na nekoj predstavi među klincima i slušam njihove komentare, imam dojam da odgoj i obrazovanje često zatiru njihovu iskonsku „mudrost“  i da su odrasli zapravo ti kojima treba poduka. Budući da se u našoj svakodnevici rado i često  stigmatizira različitost (tjelesna, etnička, vjerska), dobro smišljeni kazališni komadi mogli bi pomoći u spoznavanju jer strah od nepoznatog rađa netrpeljivost i nasilje. Visoko na ljestvici odbojnosti nalaze se neurološki poremećaji i dok je depresija postala česti suputnik (pa je mnogi niti ne smatraju bolešću), poremećaji u spektru autizma su nepoznanica (zbog individualnih simptoma).

Nakon predstave Aut u kazalištu „Mala scena“ u Zagrebu (2021.; kritiku pričitajte ovdje), Gradsko kazalište „Zorin dom“ iz Karlovca postavilo je u proljeće 2022. na istu temu predstavu Petre Cicvarić Semafor u režiji Peđe Gvozdića, a izvedba se mogla vidjeti i na Sceni Vidra u Zagrebu (4.11.). Predstavu su potaknule Jasmina Kundić i Nina Đukić iz udruge „Frendofon“ (prigodnim događajima nastoje senzibilizirati javnost na autizam) i ponudile niz priča od kojih je Cicvarić složila cjelinu o obitelji Tolić koja pokušava sina Vigu (Andro Damiš) priviknuti „normalnom“ životu. Njega silno privlači promet, najdraži su mu semafori, lako pamti brojeve na registracijskim tablicama, mjeri vrijeme trajanja svjetala na semaforu, broji korake između lokacija i zanima ga sve vezano uz brojeve. Smetaju mu nelogičnosti (uzruja se kad čuje riječi „na našem semaforu nikada nije bilo zeleno“, grupe Pips, Chips & Videoclips u pjesmi Malena), odbija činiti nešto protiv pravila (satima sjedi ispod pokvarenog semafora jer bez zelenog svjetla ne želi preći cestu), slušalicama se „štiti“ od okolne neugodne buke, ne želi jesti ako se jela dodiruju na tanjuru i nikada, nikada ne laže.

Usprkos vještih dijaloga koji vjerno (sudeći po reakcijama „znalaca“ iz udruge Frendofon) prikazuju situacije u kojima se zatiču Vigo, njegova sestra Mila (Ana Šantar) i njihovi roditelji (Petra Cicvarić, Peđa Gvozdić), tekst sadrži docirajuće dijelove koji odudaraju od inače dobro strukturirane dramske forme i koče priču (Damiš je u svojoj pojavnosti toliko upečatljiv da je taj dio praktički nepotreban). Druga razina odnosa između Viga i okoline jest interakcija sa sestrinim prijateljima (Vanja Gvozdić, Nikola Nedić) koji ga „savjetuju“ kako da pokaže djevojci (Lovorka Trdin) da mu se sviđa: ne znam kada sam zadnji put u predstavama za djecu i mlade gledala zabavniju i promišljeniju scenu. Treća razina je pojava nasilnika (Vanja Gvozdić, Nino Pavleković), ali i dvojice policajaca (Nino Pavleković, Nikola Nedić) koji ne reagiraju  odgovarajuće, budući da su iznenađeni susretom s „čudnim“ Vigom. Posljedično, sestra Mila (Šantar) udara policajca, što mi se ne čini dobrim pristupom jer možemo (intimno) biti na Milinoj strani (osobito kada saznajemo da je policajac otac školskog nasilnika), ali ako predstava publici želi približiti Vigov problem, onda ovakav  „izlet“ u nasilje (uz roditeljsko odobravanje!) ruši vjerodostojnost priče ili još alarmantnije, poziva na obračun a ne na razumijevanje (jedan od policajaca ispričao se zbog nenamjerne grubosti).

Scenografijom (Ivan Botički) dominira semafor oko kojeg se formiraju potrebni prostori, kostimi (Morana Petrović) prate karaktere likova, dok je glazba (Damir Šimunović) primjerena.

Najbolji dio predstave su glumačka ostvarenja: izvanredni Andro Damiš (kada sestrini prijatelji otkrivaju da Vigo ne može lagati, uzvikuju „Vigo je kralj“ s čime  bih se ja složila i zamijenila ime lika imenom glumca), odlična Ana Šantar (uvjerljiva promjena iz nestrpljive u brižnu sestru), duhoviti Nikola Nedić i vrlo dobar  Vanja Gvozdić. Redatelj (i glumac) Peđa Gvozdić uspješno je odigrao ulogu oca, ali se nedovoljno pozabavio tkivom izvedbe pa se na pozornici nižu scene, što djeluje rascjepkano. No zato je završetak predstave vrlo lijep i dirljiv: nesklon dodiru, Vigo sestri ipak daje ruku i oni zajedno prelaze cestu iako na semaforu ne gori zeleno svjetlo!

Predstava Semafor na duhovit i poetski način pokušava publici približiti problem s kojim se mnogi nisu nikada sreli, a kada su se napokon susreli, ostali su zatečeni. Budući da je karlovački ansambl odlično obavio svoj posao, možda bi im to trebalo biti svojevrsno poslanje: hvatati se u koštac s „teškim“ temama i – učiniti ih „lakšima“.