„Pod skalpelom profesora Preobraženskog mili pas lutalica preobrazio se u Šarikova – bezobraznog i bezobzirnog čovjeka, proletera koji prezire „inteligenciju“ i uzdiže takozvane životinjske nagone. Šarikov je, drugim riječima, Bulgakovljeva personifikacija novog stvora – sovjetskog čovjeka“, zapisala je o kratkom romanu Pseće srce u uvodu knjige rane proze Mihaila Bulgakova Kako se kalio Majstor (grupa prevodilaca, Naklada Ljevak, 2013.) urednica Ivana Peruško. Spomenuti je roman, uz adaptaciju Vedrane Klepice i Ivana Penovića, poslužio kao predložak za predstavu Pseće srce u režiji Aleksandra Švabića u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (30.9.2022.).

Ruski liječnik i književnik Mihail Afanasevič Bulgakov (1891.-1940.) bio je proskribiran zbog neslaganja s nametnutim životnim uvjetima u sovjetskoj Rusiji, pa iako mu rad formalno nije zabranjen, djela mu nisu uvijek „službeno“ objavljivana (Pseće srce je 1925. tiskano kao „samizdat“) ili su pak cenzurirana (ali ne i uništena jer „rukopisi ne gore“, kako je autor zapisao u romanu Majstor i Margarita). U romanu Pseće srce fantastika se miješa sa stvarnošću pa liječnik Filip Filipovič Preobraženski svoje pacijente, ruske „nove bogataše“, pomlađuje presađivanjem žlijezda (temeljeno na stvarnom radu Sergeja Abramoviča Voronova,1866.-1951., koji je presađivao životinjske žlijezdi na ljude), zbog čega je pod „zaštitom“ i ne mora živjeti u komunalnom, nego u vlastitom velikom višesobnom stanu (s asistentom Bormentaljem i dvjema pomoćnicama, Zinom i Darjom Petrovnom) usprkos prijetnjama novog kućnog vijeća predvođenog Švonderom.

Osim što liječi, Preobraženski se (asocijacija na Lenjina i njegove reforme) bavi pokusima pri kojima ispituje funkcije i utjecaje hipofize. U tu svrhu dovodi kući izgladnjelog i ozlijeđenog uličnog psa kojeg nazove Šarik (lopta) i kojem pruži sve udobnosti. Kada Klim Čugunkin  (njegovo prezime znači „lijevano željezo“ čime pisac, prema tvrdnjama teoretičara, aludira na sovjetskog vođu Josefa Đugašvilija zvanog Staljin jer „stalj“ znači željezo) premine nasilnom smrću, Preobraženski njegovu hipofizu presađuje Šariku (o operaciji saznajemo iz Bromentaljovog dnevnika).

Pas se pretvara u muškarca koji pokazuje Čugunkinove odlike nasilnika, lopova i pijanca („prostak i svinja“) te je izuzetno prijemčiv za ideje kojima ga podučava Švonder. Zahvaljujući Švonderu dobiva dokumente na ime Poligraf Poligrafovič (stroj za umnožavanje tekstova, ali i osvrt na komična imena i patronime u ruskoj književnosti) Šarikov, pa se planira oženiti (slagavši o svojem porijeklu), za sebe traži dio liječnikovog stana, zapošljava se u Odsjeku čišćenja MKH (gdje tamani  mačke), čita revolucionarnu literaturu… Šarikova, odnosno Čugunkinova, nasilna narav i stalno pijančevanje pokazuju Preobraženskom da je uzalud izvršio operaciju pa nespreman za ubojstvo kvazi-čovjeka, odlučuje ga operacijom vratiti u pseći lik. Optužen za umorstvo, on zbunjenom istražitelju pokazuje psa jer čovjeka više nema: „Znanost još ne zna kako pretvarati životinje u ljude. Ja sam pokušao, ali neuspješno, kao što vidite.“

Sovjetska vlast je u mnogo čemu vidjela napad na sebe, pa ne iznenađuje da je zabranila ovu satiru obojenu znanstvenom fantastikom, našavši u njoj  zamjetan broj kritičkih opaski. Izvedbeni tekst razlikuje se od originala ne samo dopisivanjem Šarikovih (Filip Detelić) izjava punih psovki (on je prostak, ali to je djetinjasto) i nesvrhovitog Zininog monologa (Ana Maras Harmander), već zbog drastično izmijenjenog kraja. Upravo je potonji narušio homogenost zbivanja i, po mojem mišljenju, poantu priče koja leži u uspostavljanju prijašnjeg stanja, a ne u općem pomoru.

Scenograf Matija Blašković ne stvara zaokruženo namješten prostor (jer ima puno soba pa sudionici nisu stalno u jednoj) nego prigodno oprema svaku prostoriju (operacijsku sobu, dnevni boravak i slično) što je vrlo praktično, ali su kotrljajuća vrata (glumac dovuče vrata pa lik prođe kroz njih) zbog česte uporabe u raznim predstavama, zbilja pomalo deplasirana. Također ne vidim „psećost“ u Detelićevom hodanju bez hlača: ofucani džemper asocira na skitalačkog psa, ali ne razumijem zašto to ne čine slične hlače (psi su cjelovito obrasli dlakom, nisu li?!). Čudna je i Zinina odjeća (prema fotografijama vidim da nije uvijek jednaka), dok su ostali uglavnom prikladno/ očekivano odjeveni (Mia Popovska i David Morhan). Nije nikakva novost korištenje „glazbenih komentara“ (Nenad Kovačić), ali valja priznati da su ovi vrlo dobri i da ih Josip Brakus  sjajno izvodi.

Damir Poljičak dojmljivo  glumi nekoliko likova, a nenadmašan je u ulozi Švondera, predsjednika kućnog savjeta i legitimnog sovjetskog vlastodršca, kada čini četveročlanu delegaciju stanara (taj je segment „zadovoljio“ moje, inače uzaludno, čekanje na satirične ili zabavne trenutke u predstavi). Luka Petrušić vrlo dosljedno gradi lik Preobraženskog, osim kad se odjednom razgalami što uopće nije u skladu s doktorovim karakterom ili odgojem (ne gubi on lako živce) i narušava (prema Bulgakovu) svoju superiornost (takve intervencije su obično redateljske a ne glumačke). Matija Šakoronja je odličan glumac (sve bolji) i nepotrebno pri oblikovanju uloge Boromentalja uključuje svoj rast. Filip Detelić u ulozi Šarika grimasama i pokretima vješto pokazuje promjene u psećem ponašanju (pokret Damir Klemenić): od preplašenog beskućnika do mezimca kojem se „neopisivo posrećilo“. Preobrazba iz umilnog psa u nasilnu kreaturu koja zahtijeva privilegije pod utjecajem „savjetnika“ traži novi pristup u glumi i pokretu čemu Detelić uspješno udovoljava. Šteta da njegov lik nije „politički“ jače profiliran jer bi bilo jasnije da za njegovo ponašanje (i kraj) nije odgovorna samo njegova urođena nasilna narav nego i ljudi koji ga okružuju (samozvana vlast). U epizodnim ulogama igraju Ornela Vištica (kao moguća  Šarikova supruga) i Vedran Mlikota (Pelin).

Kazališne predstave koje se „oslanjaju“ na prozna djela u većoj su „opasnosti“ od onih koje se izvode prema dramama jer se, što je legitimno, dramaturzi više bave tekstom. Ukoliko se još i redatelj upusti u „novo čitanje“ i prekrajanje, onda se ponekada gubi jasnoća temeljne ideje, a mislim da se upravo to dogodilo u predstavi „Pseće srce“. Dosta je Staljinova vlast gnjavila Bulgakova – pustimo ga da sada slobodne diše.