Predstave čiji prikazi slijede dio su nezavisne zagrebačke kazališne scene i izvedene  su, premijerno ili reprizno, u rujnu 2022.

Predstava Hrvoja Zalara Želim biti, hoću biti u režiji Marijane Matoković i produkciji Kazališta Prijatelj, Gradskog kazališta Sisak, Teatra CIRKUS Punkt i TNT bavi se izborom životnog poziva, odnosno budućeg  zanimanja, pri čemu se roditeljske i dječje želje dijametralno razlikuju (Centar za kulturu Trešnjevka, 13.9.). Probu obiteljskog koncerta u kojem tata (Hrvoje Zalar) svira gitaru, mama (Antonia Šašo Brkanić) saksofon i kći (Lidija Kraljić) ručne činele prekida kći jer je njoj „glupo svirati“ zato što želi biti plesačica. To izaziva razgovor o izboru njezinog životnog poziva, pri čemu roditelji smatraju da Lidija mora raditi nešto ozbiljno, a ne, kako ona nagovještava, biti Spiderman, Batman ili klaun (budući da za sve ima  odgovarajuću opremu, karakterističnu odjeću i šator, očito su joj sami roditelji nehotice omogućili takvu maštariju).

Humoristične dijaloge o razlici između želja i mogućnosti (koje  glumci-roditelji izgovaraju pretjerujući u grimasama tako da   jedino Kraljić ostaje na razini logične ekspresije) prekida iznenadno majčino kašljanje i odlazak roditelja liječniku(?!). Lidiju dolazi pričuvati djed (vrlo uspjeli Hrvoje Zalar) koji razumije njezine dvojbe i nabraja što je sve on želio biti u njezinoj dobi (nogometaš, astronaut, poštar), ali Lidija odjednom odlučuje biti doktorica. Nagli preokret u korist „ozbiljnog“ zanimanja potaknut je majčinim kašljem (doista se čovjek više ne smije prehladiti ili zagrcnuti?), no djed je savjetuje da pričeka pa da onda izabere jer su „sva zanimanja jednako vrijedna“ i jedino je važno „pomagati ljudima“.

Malo je  neobična činjenica da  Lidijini roditelji inzistiraju da im kći radi ozbiljan posao, iako se sami ne bave „konkretnim radom“. Nakon povratka roditelja iz ambulante, gdje se otkrilo da mami nije ništa (zašto se ta alarmantna situacija uvrstila u predstavu, koja je u biti zabavna, kada se promjena u Lidijinoj glavi mogla izvesti suptilnije?) nastavljaju zajednički svirati jer svi zaključuju da Lidija ima dovoljno vremena za svoju odluku.

Zalar je duhovit i zanimljiv autor koji odlično poznaje odnose u obitelji što izvrsno prikazuje u očevu zaprepaštenju prilikom majčinog  priznanja da je  u pravu i zato su me u ovom tekstu iznenadile (i začudile) neke situacije nanizane nepotrebno i bez dinamike. Glazba (Bojan Jambrošić) ne doprinosi živosti izvedbe, ali su kostimografija i posebno scenografija vrlo uspjele (Danijela Gotal Grgurač). Nabrojene primjedbe očito su posljedica mojih prijašnjih iskustava s predstavama „Kazališta Prijatelj“ pa sam od ove očekivala više…

 Lutkarska scena „Ivana Brlić Mažuranić“ od 1995. okuplja najmlađu populaciju Novog Zagreba na svojim lutkarskim predstavama u dvorani Hrvatskog doma u Zapruđu, hrabro se boreći s problematičnim prostorom. Posljednja premijera (svibanj 2022.) je poznata priča o Ivici, Marici i vještici koju je prema bajci Ivica i Marica iz zbirke braće Grimm napisao i režirao Luka Juričić (10.9.). Priča  o gladnoj djeci i zloj maćehi počinje kazalištem sjena na prilično neprecizan način, a jedino opravdanje za uporabu te tehnike nalazim u poteškoći pri  osmišljavanju prijelaza iz ambijenta šume u kućicu od slatkiša  (Ana Sekulić).

Lutke (Vesna Balabanić iz fundusa Scene IBM) su trodimenzionalne i za njihovo kvalitetno pokretanje nužna su dva animatora, za glavu i za noge, ali kako se ansambl sastoji od troje glumca (Mihael Elijaš, Ksenija Gregurić i Zdenka Šustić), Ivičine nožice nerijetko ostaju „klimati“ (što je šteta). Vještica se pojavljuje kao lutka i kao čovjek i u oba je slučaja Zdenka Šustić izvrsna. Glumice koje godinama animiraju lutke u dječjim predstavama vremenom počinju tepati što u slučaju Marice (Gregurić) nije opravdano jer ona nije mala bespomoćna curica nego hrabro i dosjetljivo biće koje ubija vješticu (iako ju je vještica  strpala u kavez ?!). Glazba Mate Matišića dosljedno prati zbivanja i dijelovi koji zvuče neuobičajeno mogu se objasniti karakteristikom lika (na primjeru vještice). Uz spomenute manjkavosti pri animaciji, glavni problem predstave je spori tempo što je nepotkupljiva malodobna publika i ovaj puta „kaznila“ gubitkom pažnje. Nastavljajući vizionarsku ulogu svojih roditelja, umjetnička voditeljica Kazališta Mala scena, glumica i pjevačica Buga Marija Šimić njeguje kazalište za one najmlađe posjetitelje pa je predstava Priča o snovima Dunje Fajdić u režiji Morane Dolenc najavljena kao predstava koju mogu gledati i oni od godine i pol (15.9.). Dječak kojeg glumi Marko Hergešić priča da se raduje spavanju jer nikada ne zna što će mu se u snu desiti. Nakon balansiranja na ploči za ravnotežu liježe na  modularnu sofu (Jopagu dizajn) i priprema se za spavanje (kostimografkinja Dubravka Skvrce) uz uspavljujuću glazbu (Meri Jaman i Anita Valo). Igrajući se drvenim dvokrilcem  Hergešić pokušava dočarati dječačke snove, ali nisam sigurna koliko su priča i tempo izvedbe bili djeci doista bliski. Za sebe pouzdano znam: nisu.