Dramaturginja i redateljica Olja Lozica (1982.) svojim dramskim tekstovima nastoji „sneveseliti“ kazališnu publiku baveći se nelagodnim temama vezanim uz pojedinca i obitelj. Iako su se vjerojatno u svačijem život pojavili tužni ili mučni događaji, u čije se rješavanje ili prevladavanje moralo uložiti puno strpljenja i snage, današnje pomalo estradno poimanje svakodnevice nastoji takve teme „gurnuti pod tepih“ (veselo, samo veselo) pa je neizmjerno dragocjeno kada se progovara o tim i takvim temama. U „teške“ predstave pripada i drama Olje Lozice Disanje u njezinoj režiji koja je nastala u suradnji Kazališta PLAYDRAMA iz Splita i Zagrebačkog kazališta mladih (premijere u studenom 2021.) a mogla se opet vidjeti na početku nove sezone u ZKM (14.9.2022.).
Tema je, riječima autorice, gubitak koji, „ovisno o tome koliko nam je važan, može utjecati na čitavo naše poimanje sebe, drugih i svijeta oko nas. No smrt kao krajnji gubitak neke osobe u našem životu može osim osjećaja tuge, u određenoj fazi žalovanja, isprovocirati i sjećanja na osjećaje nježnosti, bliskosti, različita iskustva zajedničkog bivanja – svađe, potpore, razumijevanja, nerazumijevanja, prihvaćanja, bodrenja, čitavu paletu šarolikih životnih iskustava.“
Lozica prikazuje tugovanje kroz odnos dviju sestara ne razlikujući razinu osjećajnosti u slučaju žive (Petra Kovačić Botić) odnosno preminule sestre (Petra Svrtan). Isto je tako njihov rječnik istovjetan i ovisi o temi razgovora: od svađe oko vaze do zatajenog obiteljskog nasilja, od prisjećanja na zajedničke „zafrkancije“ do očajanja zbog samoće. Izmjena „teških“ i „lepršavih“ primjera kao i način interpretacije olakšavaju mučnu situaciju, pa povremeno zaboravljamo da nisu obje sestre žive (dvoglasno govore o nužnosti da se „posjećuju“ jer će im biti dosadno ako se neće „viđati“).
Glumice vješto i bez patetike dočaravaju sestrinsku bliskost, kako govorom, tako i širokim rasponom detalja od onih gotovo djetinjastih poput ljutitog bacanja predmeta ili plahog skrivanja ispod dekice do znakovitog osvjetljavanja pomoću malih ručnih svjetiljaka. Starinski namještaj (fotelje i stolčić) i staromodne haljine (savjetnica Marta Žegura) daju naslutiti svevremenost atmosfere. Treći ravnopravni sudionik u izvedbi je dramaturg i skladatelj Matko Botić koji, svirajući na električnoj gitari, učinkovito doprinosi visokoj emotivnosti cijele predstave.
Svojim kazališnim propitivanjima Olja Lozica otvara grudni koš svakog pojedinca, pokušavajući pomoći u dijagnozi onoga čega nismo ili ne želimo biti svjesni. Čak i kada mi se čini da neka njezina predstava traje možda malo predugo, sjetim se da je patnja koju nalazimo u stvarnosti puno dugotrajnija.