Povremeno saznajemo kako je jedno ljudsko biće zatočilo drugo ljudsko biće, prisiljavajući ga na mukotrpni rad ili ponižavajuće uvjete života i spomenutu situaciju spontano nazivamo „ropstvom“. Takve situacije doživljavamo kao ekstremne, budući da se današnja društva opisuju kao „slobodna i demokratska“, pri čemu se, slučajno ili ne, zaboravljaju ili zanemaruju primjeri u kojima su žene u lošijem položaju od muškaraca jer im je nedostupno odgovarajuće  obrazovanje ili visoko rangirano radno mjesto. Budući da se navedeno stanje u ženskom životu smatra „uobičajenim i normalnim“,  često ga  „stimuliraju “ obitelj  i bliža okolina  čime „guraju“ žene u neželjeni brak ili u tipično (loše plaćeno) žensko zanimanje. Posljedica je nesretan život nezadovoljne   žene, no u tome nitko ne vidi ništa sporno… osim možda poneka aktivistica, angažirana spisateljica, ogorčena  redateljica ili ljuta glumica.

Unutar relativno kratkog vremena vidjela sam tri predstave vezane uz (uvjetno govoreći) žensko ropstvo : Meso Lane Šarić u režiji Vinka Radovčića i koprodukciji Drame plus i HNK Zadar na kraju 28. Zadarskog kazališnog ljeta (Kazalište lutaka Zadar,3. i 4.8.), Pobuna Sold Out prema motivima romana Ljubavnice Elfride Jelinek u režiji Senke Bulić i produkciji Kazališta Hotel Bulić (Kulturni centar Travno, Zagreb, 12.9.) i Poslije tišine temeljene na knjizi Krivi plug Itamara Vieire Juniora u režiji / adaptaciji Christiane Jatahy i izvedbi Cia Vetrice de Teatro, Rio de Janeiro (Brazil) kao prvu predstavu na 20. Festivalu svjetskog kazališta (KUC Travno, Zagreb, 8.9.2022.).

Drama Meso (2004.) Lane Šarić (1983.) bavi se odnosom majke i kćeri koji se temelji, grubo govoreći, na preobražaju kćeri u zamamnu ženku koja će tjelesnim dražima uspješno  manipulirati muškarcima, izvlačeći od njih novac za svoju (i majčinu) lagodnu budućnost. Majka, koju vrlo uvjerljivo glumi Jelena Miholjević, vremenom je izgubila zamamnost, ali je razvila mehanizme preživljavanja kojima podučava svoju kćer, u skladu s marketinškom uporabom ženskog tijela. Kći Ajša (Iva Jerković) pokušava se oteti majčinoj namjeri da je pretvori u meso bez duše (želi biti „Svoja“, a ne „Svačija“ kako inzistira majka), no za to nema dovoljno snage. Priču je potaknula novinska vijest o majci koja je unakazila kćer kiselinom jer je smatrala da se kći nedovoljno brine o njoj pa i predstava počinje vijestima o raznim vrstama obiteljskog nasilja.

Osorni, gotovo okrutni  dijalozi između majke i kćeri u suprotnosti su s ružičastim namještajem (sjajno ostvarenje  scenografa Josipa Kresovića-Naonara), projekcijama Ivana Lušičića Liika i glazbenim izborom Vinka Radovčića, dok kostimi Anite Gorete naglašavaju kćerinu naivnost i majčinu prijetvornost. Iako temeljno duodrama, predstava ima i „nevidljive pomoćnike“  koji sa strane prinose rekvizite i ta „međuigra“ s glumicama odlično funkcionira. Usprkos dobrom radu dramaturginje Karle Leko, tekst mi je pomalo upitan, no predstava je u svim segmentima – vizualnom, redateljskom i glumačkom – vrlo dobro oblikovala ideju pa smatram da je zadarska kazališna scena iznjedrila vrlo zanimljivo ostvarenje. Budući da sam uspjela vidjeti premijeru i reprizu, više mi se svidjela repriza jer su glumice (manje egzaltirane) donijele čvršću verziju opake, no nesumnjivo prihvaćene  priče o imperativu neslobode. A to je moguća verzija ropstva, nije li?

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2004.) austrijska književnica Elfride Jelinek (1946.) ne preza od teških tema ili  od opakih riječi (ono što olako izgovaramo u psovkama, sa „zgražanjem“ čitamo u knjigama ili slušamo na pozornici ), pa s radošću mogu glumicu i redateljicu Senku Bulić (1964.) „učlaniti“ u klub „spremnih na sve“ što pokazuje odabirom tema za svoje predstave, među kojima je i ova, nazvana kratko Pobuna. U predstavi se bavi Brigittom (jednom od dviju protagonistica kratkog romana Ljubavnice objavljenog 1975.), šveljom u tvornici grudnjaka, koja spas od napornog posla i izlaz iz dosadnog života vidi u braku s Heinzom kojeg namjerava „zaskočiti“ trudnoćom jer lukavo „upravlja“ njegovom pohotom.

Odjevena u radničku kutu nabačenu preko čipkastog bijelog korzeta (Oliver Jularić), priučena švelja Brigitta (Beti Lučić) sjedi za šivaćom mašinom „zalokotana“ u kabini prozirnih zidova (scenograf Tomislav Ćurković) u kojoj se mijenja osvjetljenje (Tomislav Maglečić) i priča o žuđenom Heinzu kroz stisnute zube i uz ogorčenu grimasu. Usprkos izjavama o ljubavi i spremnosti da pomogne njegovoj majci u kućnim poslovima, ona ih oboje iskreno i bez zadrške mrzi, ali spremno trpi poniženja zbog „viših ciljeva“. Jer Heinz će  začeti njezino dijete zbog kojeg će je oženiti i ona će prestati „rintati“ u tvornici i postati suvlasnica elektro-radnje i steći vlastitu kuću. Brigitta stremi društvenoj zadatosti prema kojoj je udana žena uspješna žena i iako gotovo sigurno zna da neće biti sretna, bit će egzistencijalno osigurana pa se ponaša po zadanim pravilima.

Odličan je tekst (prijevod Hana Stojić) suvislo skraćen i sjajno prikazuje ženu „uhvaćenu“ u mrežu društvenih laži na koje sama pristaje. Jedini ozbiljna zamjerka predstavi je što Beti Lučić svoje ogorčene monologe ne varira ovisno o promjenama u Brigittinom životu: ne djeluje mi logično da podjednako prikazuje stanje svoje protagonistice dok se ova  „bori“ za Heinzovu naklonost i kada se napokon uspijeva  „ugnijezditi“  u njegovom svijetu. Ipak, vrlo mi je drago da se Jelinek uključila u hrvatsko kazalište  i skoro sam sigurna da će mnoga gledateljica posegnuti za njezinim knjigama. Možda i poneki gledatelj?!

Brazilska redateljica Christiane Jatahy (1968.) u prikazu seljačke zajednice u siromašnom djelu Brazila (Bahia) kombinira nastup triju glumica (Gal Pereira, Juliana Franca, Lian Gaia) s dokumentarnim filmom Eduarda Coutinha (Cabra marcado para morrer) o ubijenom vođi ruralnog sindikata Joao Pedru Teixeiri, sekvencama igranog filma i glazbom (Vitor Araujo, Aduni Guedes) koju na raznovrsnim  glazbalima izvodi Aduni Guedes. Ovakva složena izvedbena struktura (poznata gledateljima predstava Marine Petković Liker) daje punoću i životnost temi o potomcima robova (navodno je četiri milijuna Afrikanaca dovedeno svojedobno  u Brazil) koji preživljavaju obrađujući tuđu zemlju i kada im to postaje onemogućeno (iako pravno nikada nisu bili njezini vlasnici), oni dolaze na rub gladi. Problem siromaštva i prisilu  prihvaćanja ponuđenih neodgovarajućih ekonomskih uvjeta nesumnjivo možemo svrstati u svojevrsni vid ropstva (iako zakonski to nije). Scene na tri velika ekrana nastavljaju se na pozornici angažiranim i strastvenim nastupima glumica (uvjerljiv prikaz padanja u trans nakon snimke obreda jara što je Guedes komentirao: „Prešli smo granicu“; mada je glumičin „povratak“ u normalu bio malo prebrz), što daje poseban  učinak. Razlika između racionalne analize prikazane situacije i emotivne reakcije publike na predstavu promovira tezu da kazalište ne mora opisati stvarno zbivanje i stanje već uvjeriti u ponuđeno. U ovom slučaju to je simpatija za siromašne i potlačene.

Tri predočene kazališne predstave nisu izmamile radosne osmijehe na licima publike, ali su pokazale da ozbiljne teme obrađene na prikladan način nisu nikakav tabu.