23. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat trajao je tri tople srpanjske večeri (22.-24.7.2022.) tijekom kojih je zainteresirana publika mogla vidjeti osam predstava (Placa- glavni trg, gradska loža, kaštel Grimani, Mediteranski plesni centar) i dokumentarni film Aerowawesovih 25 godina u režiji Enye Belak. Budući da je sjećanje varljivo i uvijek je „prije bilo bolje“, provjerila sam dostupnu arhivu i pronašla da, usprkos „jamranju“ zbog kratkoće ovogodišnjeg Festivala, nije ni prijašnjih godina svaki put Festival trajao pet dana i nije uvijek ugošćavao velike ansambl predstave. Usput želim natuknuti da su ove godine neke izvedbe bile „krnje“, da je došlo do promjene programa (takva su vremena) i mada, poput „dežurnog“ gunđala, nalazim zamjerke u dramaturgiji ili pomanjkanju dinamike kod nekih predstava, posljednja me večer (24.7.) u cijelosti očarala.
Najavljenu predstavu Ksenije Zec Zagrljaji zamijenila je predstava Parte parte plesačica i koreografkinja Petre Chelfi i Petre Valentić (UPPU PULS, ZPA) koju su izvele u okruženju neobične i upečatljive scenografije (viseće trake osiguravale su svakoj plesačici autonomni prostor bez potpunog odvajaju) Zdravke Ivandije Kirigin (ujedno kostimografkinja), uz zanimljivo oblikovano svjetlo Antona Modrušana i vrlo zanimljivu glazbu Mire Manojlovića (Mediteranski plesni centar). Budući da plesačice nastupaju u „zasebnim“ prostorima, publika koja je isto tako podijeljena u dvije grupe, jednu plesačicu dobro vidi dok drugu naslućuju, što dovodi do pokušaja usporedbe sličnosti, odnosno razlika u njihovim pokretima. Baš kao što piše u programu, „(...) sagledava/ istražuje prostor koji se rastvara i uspostavlja između dva svijeta: onog koji doživljavamo ovdje i sada te onog koji je oblikovao nas i naša tijela mimo naše pažnje i svijesti“. Meni je najuzbudljiviji bio završni dio kada su se obje plesačice „zamotale“ i na taj način poništile lične razlike te „naglasile“ istovjetnost plesnih pokreta.
Moje se primjedbe obično odnose na duljinu ili dramaturšku nedorečenost predstava (plesnih i dramskih), ali Nošeni strujom (Open Drift) koreografa Philippea Kratza (također dizajner svjetla i kostima) u produkciji Stazione Utopia nije „bolovala“ od spomenutih mana – trajala je 20 minuta i bila je prekrasna (Gradski trg). Uz izvrsnu glazbu Borderline Order (opisan kao „elektronički kantautor“) dvojica slikovitih, sugestivnih izvođača, Antonio Tafuni i Nagga Baldina, plešu Kratzovu verziju „arhetipskog sola Ane Pavlovne u Umirućem labudu u koreografiji Mihaela Fokina iz 1905“. Budući da se zbog tjelesne krhkosti Pavlova nije uklapala u tadašnji način plesa, Fokin je uvažavajući tu njezinu različitost za nju koreografirao predzadnji trominutni stavak iz glazbenog djela Camillea Saint-Saensa Karneval životinja naslovljenog kao Labud (balerina je voljela životinje, a labud joj je bio jedan od ljubimaca) i kojeg je, prema napisima, ona izvela 4000 puta. Kratza su za koreografiju motivirali pokreti klasičnog baleta (za projekt Labudovi nikada ne umiru), ali osim što se odlučio za muški duet, okrenuo se propitivanju plesačkih početaka. Prilikom očekivanja spomenute predstave nisam marila za „novo tumačenje starog motiva“, ali me izvedba istančanošću i dinamikom doslovce očarala.
Nakon opisanih manjih formi, na red je došla središnja večernja predstava, Drugi u koreografiji Antona Lachkyja i izvedbi Anton Lachky Company iz Belgije (kaštel Grimani). Predstava je namijenjena mladoj publici (6+) i bavi se ekološkom situacijom koju je izazvala pretjerana uporaba plastike: nikoga i ničega više nema osim njih četvero (Evelyne de Weerdt, Dunya Narli, Nino Patuano, lewis Cooke) koji se ne usuđuju „proviriti“ iza granice (jer je zabranjena). Tekst Eleonore Valere-Lachky vrlo lijepo i artikulirano čita Tarek Halaby (engleski) uz odabir klasične glazbe (koja je sjajno usklađena s koreografijom iako ponekad „prekriva“ tekst). Izuzetno je upečatljivo što svaki izvođač ostaje „vjeran“ odabranom (vlastitom) plesnom jeziku, jer je ples njihov odabir, njihova obrana i njihov spas: samo ih on brani od straha i nezadovoljstva. Neumornom energijom i vrsnom izvedbom četvero plesača pokušava za sebe ostvariti ljepše sutra… I sigurno će uspjeti!
Lijepa renesansna jezgra u gradiću Svetvinčenat (Savičenta, San Vincenti) predstavlja idealnu pozornicu za izvedbene umjetnost, što već više od dva desetljeća dokazuju plesni koraci (sumnjam da bi bilo drugačije s dramskim izvedbama) i doista bi bilo prekrasno da ovaj istarski dragulj kontinuirano postane djelom ambijentalnog kazališnog izričaja. Ljeta su sve toplija i dulja.