U davna, pradavna vremena umjetničko izražavanje je bilo jedinstveno pa se nisu postavljale granice između slike, govora i pokreta. U današnje  doba „ladica“, nije uvijek lako definirati određeni izvedbeni žanr pa se analitičari osjećaju nekako „posramljeno“ (umjesto da se prisjete napomene o mirisu i imenu ruže!). Osobno se trudim definirati određeni žanr, ali me silno raduje „švercanje“ plesnog ili cirkuskog pristupa u predstavu koja teži dramskom ozračju. To, dakako, može biti više ili manje prepoznatljivo, ali bit je u promociji određene ideje ili ugođaja, a razni načini su samo putovi da se to postigne.

Profesionalni plesni ansambl „Kelkope“ izveo je predstavu Slojevi u koreografiji umjetničke voditeljice Tamare Savićević (Zagrebački plesni centar, 23.4. 2022.), a prema programskoj knjižici glavna ideja izvedbe temelji se na pitanjima „koliko se zaista poznajemo i koliko smo autentični u interakciji s drugima“. U daljnjem tekstu odgovor se nalazi u teoriji psihijatra Fritza Perlsa (1893.- 1970.) nazvanoj  „Gestalt terapija“  koja vodi „skidanju“ slojeva čija je svrha „zaštita“ pojedinca. Namjera da se plesom prikažu psihičke promjene svakako je vrlo ambiciozna i teško mi je reći jesu li plesačice  Sonja Biglbauer, Tamara Krčelić, Kristina Legin i plesač Diego Siqueira doista dočarali suštinu Perlsove teorije, ali je sama izvedba imala određeni „hipnotički“ učinak.  Glazba je vrlo sugestivno podcrtavala pokrete, dizajner svjetla Tomislav Maglečić je izvanredno sugerirao  odnose tame i svjetla, a kostimi (Tašel i Grofica) su dopunjavali taj vizualni doživljaj.

Dok je predstava Slojevi puna mraka i slutnji, predstavu Bosa izvedbenog kolektiva Tricycle Trauma (Mala dvorana Pogona Jedinstvo, 13.6.2022.) odlikuje bjelina i povezanost između Ivane Pedljo (često na trapezu) i dvojice  glazbenika na tradicionalnim glazbalima, Jasmina Dasovića i Maxima Weinmanna. Međutim, rečenica „ljudi ovdje žive mirno, a umiru naglo“ odlično opisuje povijesni profil Bosne koja zbog svojeg geopolitičkog položaja nikada nije imala „ni mira ni spokoja“. Predstava vizualno djeluje vrlo izazovno jer je prostor „premrežen“ obješenim tijestom koje protagonisti pred nama mijese na sofri. Ne mogu reći da sam iz predstave iščitala sve bosanske nevolje i običaje, ali su mi izuzetna glazba, sjajna scenografija i bespogovorna  predanost izvođača izazvali osjećaj blizak ushitu (slutim da su to željeli!).

Iako opisane kao plesna i cirkuska, predstave Slojevi i Bosa imaju puno složeniju formu i ta im „neodređenost“ daje dodatni šarm i dopadljivost.