Završetkom kazališne sezone počinju kazališni ljetni festivali koji, ovisno o novcima i tradiciji, prikazuju premijerne (ciljano rađene za odabrani ambijent), reprizne i gostujuće kazališne predstave od kojih se gotovo niti jedna ne može vidjeti izvan festivalskog mjesta i vremena (kako se gostujuće predstave mogu prikazivati na različitim mjestima, a one smišljane za određeni festival ne mogu?!). Iako preko ljeta u Zagrebu, stjecajem okolnosti, boravi vjerojatno više ljudi nego u bilo kojem od jadranskih ljetovališta koji se diče festivalima, kazališna ponuda je slabija, ali kontinuirano postoji: uz redovite predstave Zagrebačkog histrionskog ljeta na Ljetnoj pozornici Opatovina, program nudi i Teatar Exit u sklopu svojih Ljetnih noći (30.6.- 4.8., 2.- 10.9.2022.). Program je većinom sastavljen od Exitovih predstava, ali se pojavljuju i neka gostovanja, pa su u prvom djelu programa gostovale dvije predstave iz BiH: Ja od jutra nisam stao Une Vizek u režiji Dražena Krešića i produkciji HNK u Mostaru (F22, 14.7.) i Bosanska kraljica Marice Petrović u režiji Vlade Keroševića i produkciji Teatra kabare Tuzla, MH Tuzla i Akademije dramske umjetnosti Tuzla (Studio Exit, 15.7.).
Una Vizek (1976.) po edukaciji ne pripada „spisateljskoj“ profesiji, ali od 2010. je napisala pet cjelovečernjih drama od kojih su dvije nagrađene Nagradom „Marin Držić“: Nema života na Marsu 2015. i Ja od jutra nisam stao 2017 (više o autorici pročitajte ovdje). Ova potonja je „zafrkancija“ na račun muško-ženskih poslova, odnosno radi se o „prebacivanju“ takozvanih tipičnih ženskih poslova u mušku domenu. Kada se izvede takav preokret, onda dobro poznati odnosi poprimaju karikiranu notu, jer priznajmo, svi smo mi društvena bića i ma koliko pokušavali postaviti situaciju na „pravi“ , razumski način, ipak barem djelomice robujemo stereotipima (inače se ne bismo protiv njih morali boriti). Dramaturg Dario Bevanda, kako navodi u programu, iako svjestan komičnih elemenata u tekstu, prebacuje to u glazbena (Marko Jakovljević) i koreografska rješenja (Ena Kurtalić) pa se radnja često prekida (i usporava) „pjesmom i plesom“ , za što ne vidim nikakvog opravdanja ni u sadržaju ni u izvedbi. Naime Bevanda nalazi da „pjesma i ples(…) postaju svojevrsni prostor slobode za likove(…)“ s čime se baš ne bih složila, ali bih prihvatila tvrdnju da „njihovi kostimi – predimenzionirane brade i moderne trenerke – predstavljaju skoro karikaturalni izraz maskuliniteta“.
Na pozornici se nalazi preslica i gomila neobrađene vune, što upućuje na patrijarhalni svijet, ali poput provincije, ni patrijarhat nije mjesto, nego duh, pa ne preže od urbanog okruženja (kao što je bilo prikazano u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“). „Zlostavljane“ muškarce igraju Mario Knezović, Ivo Krešić, Dražen Pavlović i Ivan Skoko, a u nekoliko likova se pojavljuje Jelena Kordić Kuret. Iako su mostarski glumci dali sve od sebe, predstava je bila poprilično dosadna, vjerojatno baš zbog silnih „zabavnih“ umetaka.
Monodrama Bosanska kraljica oslanja se na povijesne podatke o životu predzadnje bosanske kraljice Katarine Kotromanić Kosač (1424.?- 1478.), supruge kralja Stjepana Tomaša (1412.- 1461.), bijegu pred Osmanlijama koji joj otimaju i islamiziraju djecu te boravak u Rimu gdje se do smrti bori za oslobođenje svoje zemlje. Odjevena u dugu crnu haljinu, Ivana Milosavljević utjelovljuje izgnanu kraljicu, tužnu majku, istinsku vjernicu i ženu koja se još nada. Međutim, njezina izvedba je monotona, ni govorom ni pjevom nije me uspjela uvjeriti u promjene koje doživljava njezina kraljica i nakon završetka predstave nije me se uopće, nažalost, ticala njezina sudbina.