Ne volim kada upornim ponavljanjem neka tvrdnja postane legitimna poput „mantre“ da je Zagreb ljeti prazan i da su sva kulturna zbivanja na moru (sindrom kontinentalaca ljeti). Iako je broj zagrebačkih događanja smanjen u odnosu na preostala godišnja doba, Zagreb i ljeti obiluje glazbenim programima, a Ljetna pozornica Opatovina ove je godine trideset i sedmi put kazališna pozornica za novu predstavu Zagrebačkog histrionskog ljeta (7.7.-3.9.2022.). Svakog ljeta Glumačka družina Histrion posegne za nekom klasičnom ili naručenom komedijom, a ove je godine to poznata novela Slavka Kolara (1891.-1963.) Svoga tela gospodar (1932.). Kolar je ovu svoju pripovijetku dvadesetak godina kasnije pretvorio u dramu (1956.) koju je na pozornicu Zagrebačkog dramskog kazališta postavio Branko Gavella, a potom je nastao scenarij prema kojem je 1957. Fedor Hanžeković snimio film. Iako „opisana“ kao „smešna pripovest u dva dela“, priča o dogovorenom braku između stasitog ali sirotog momka Ive i šepave Rože iz bogate obitelji prilično je tužna i okrutna.
Priča počinje Ivinom nepažnjom pri čuvanju krave, koja se prejela djeteline pa su je morali ubiti. Budući da je Ivo kriv što je obitelj ostala bez krave, roditelji zaključuju da će on morati nadoknaditi kravu ženidbom s Rožom. Odabir je pao baš na Rožu jer znaju da će njezin bogati otac, zvan Amerikanac, dati kćeri dobar miraz u koji će biti uključena i krava (a Ivin otac želi baš Amerikančevu Pisavu). Ivo je ogorčen što mora oženiti „curu s falingom“ i kada napokon pristane, uporno ponavlja svima čudnu rečenicu da je „svoga tela gospodar“. Već na svadbi postaje jasno da on uopće ne mari za Rožu i odbija s njom svaki kontakt (ona želi da je on barem udari pa da tako zna da je njegova). Roža je tužna i ogorčena i budući da joj je takav život nepodnošljiv, odlučuje ga promijeniti. Nesreću dvoje mladih ljudi Kolar ispisuje na satiričan način, no usprkos duhovitim dijalozima, ostaje gorak okus.
Iako dugo traje, „histrionska“ predstava Svoga tela gospodar u režiji Damira Lončara (13.7.) dobro balansira između razigranih i trpkih scena, a glumci imaju dovoljno vremena da do kraja oblikuju svoje uloge. Nenad Brkić glazbom stvara ugođaj i odvaja scene, a tome doprinosi i scenografija (Enes Hodžić) u kojoj stog sijena i grmlje priječe poglede, ali omogućuju prepoznavanje zbivanja (uz kip Majke Božje kao obilježja sredine). Iako se na sceni pojavljuju dvije obitelji različitih financijskih mogućnosti, kostime (Elvira Ulip) razlikuju nijanse, pa je najuočljiviji „Amerikanac“ sa svojim velikim „kaubojskim“ šeširom i naramenicama.
Osim što se prihvatio režije, Damir Lončar je zaigrao ulogu Jakoba Pavunčeca, lukavog i pohlepnog čovjeka koji će učiniti sve da se domogne željene krave (ništa nije važnije od Pisave), a sin će se već prilagoditi novim životnim uvjetima. Filip Detelić je odličan glumac, ali uloge u kojima ga obično gledam su „zacrtane “ kroz cijelu predstavu i praktički ne mijenja profil lika kojeg igra. U ulozi Ive, ogorčenog momka kojeg obitelj „žrtvuje“ radi krave, Detelić vrlo decentno i profinjeno prolazi cijelu seriju sitnih promjena – od nećkanja da ide u „snuboke“ preko suzdržanog, ali vidljivog oduševljenja kad misli da je prošnja propala do nevoljnog pristanka, pasivnog otpora i konačne rezignacije. Sve to radi bez velikih gesti, jer njegov Ivek ionako nije siguran što i kako treba: zna što ne želi i to ne želi više iz prkosa nego iz uvjerenja.
Roža nije „grda“ ali šepa i to joj pretjerano predbacuju iako je radišna i poslušna. Glavna njezina „greška“ leži u nelagodi koju osjeća obitelj u koju se udala, pa se Dajana Čuljak morala potruditi da nas uvjeri u Rožinu „ružnoću“ što dolazi do izražaja u kontaktu s netrpeljivim bratom (Ognjen Milovanović), sućutnom majkom (Barbara Rocco) i posesivnom svekrvom (Vanja Ćirić). Zlatko Ožbolt kao povratnik iz Amerike sjajno je dočarao bogatog i bahatog samodopadnog gazdu i odnos između njega i lukavog Jakoba Pavunčeca (Lončar) vješti je prikaz seoskih odnosa. Uz prokušanog veterana Davora Svedružića, nastupaju mladi glumci Borna Galinović, Lara Nekić i Dea Presečki (koja me uvijek iznova očarava plemenitim kajkavskim govorom) i usudila bih se reći da nema promašene uloge.
Predstava Svoga tela gospodar Glumačke družine Histrion odličan je primjer da „ljetne“ predstave mogu biti zabavne i na visokoj razini. A to uopće nije teško – odabere se dobar tekst, odaberu se voljni glumci i redatelj to sve dobro „spoji“. I to je to, dušica draga.