Uvijek me zatekne odabir premijernog termina na kraju sezone, posebno kada se radi o baletnim izvedbama koje zahtijevaju dugotrajne pripreme i vježbe, pa me zbog toga  iznenadila premijera dramskog baleta Gospođa Bovary prema istoimenom romanu Gustava Flauberta u koreografiji i režiji Valentine Turcu (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 25.6.2022.). Flaubertov roman (1857.) o romantičnoj Emmi  Bovary koja svoje bračno nezadovoljstvo pokušava ispuniti romantičnim vezama, a dom urediti slijedeći kriterije luksuza,   djeluje poput romana namijenjenih mladim djevojkama kako bi ih se podučilo da skretanje „s pravog puta“ vodi u smrt.

Usprkos naoko banalnom sadržaju, radi se o izuzetno vješto napisanom književnom djelu u kojem autor s puno sućuti opravdava postupke svog glavnog lika. Emmini preljubi su posljedica potrage za srećom koja joj nedostaje u braku sa  zaljubljenim i dosadnim mužem, a kada se obje izvanbračne veze izjalove (Rodolphe Bulanger, Leon Dupuis) Emma ostaje duboko potresena. Dodatni udarac su dugovi koje je usput nagomilala i Emma jedini izlaz vidi u samoubojstvu trovanjem.

Turcu je u koreografiju uključila puno zahtjevnih, ali nevažnih  elemenata pa umjesto da se zbivanja koncentriraju na glavne likove, pojavljuje se serija usputnih plesnih točaka. Na primjer bračni par Homais (Rieka Suzuki, Mario Diligente) pleše bravurozno, no naglašeno vulgarno, prikaz „modne revije“ nema nikakve svrhe (tim više što su kostimi Alana Hranitelja prilično upitni), a lik Emme (Iva Vitić Gameiro 25.6. i Natalia Kosovac 5.7.) koreografski je neujednačen i prepušten energijama samih plesačica (od jednostavnih do agresivnih pokreta). Marko Japelj je velikom scenografijom, obiljem kutija i kućanskih aparata dočarao Emmino gomilanje materijalnih dobara, ali to nije bilo nužno jer se moglo riješiti i svjetlom (kao što je atmosferu tuge vješto dočarao Martin Svobodnik oblikovanjem video projekcija).

U obje izvedbe vrlo je dobar bio Takuya Sumitomo kao Emmin suprug Charles jer je svojom „stisnutošću“ vrlo dobro parirao svojoj zanesenoj supruzi. Mada se radi o dvije odlične plesačice, Vitić Gameiro i Kosovac se razlikuju po svojim pristupima i energijama pa je svaka od njih drugačije dočarala sudbinu Emme Bovary . Već sam napomenula da mi koreografski jezik  u ovom balet nije blizak, ali mi se izvedba Vitić Gameiro više svidjela, osobito u duetima s Leonom (Guliherme Gameiro Alves) i Rodolpheom (Taiguara  Goulart).

Turcu je glazbeni naglasak stavila na Chopina, pa je iskorak prema Glassu ili Gainsbourgu (scena u kadi ili ples u donjem rublju) meni djelovao neusklađeno. Moram reći da sam baletnom pričom o Emmi Bovary pomalo razočarana, ali to pripisujem velikim očekivanjem koja sam temeljila na prethodnim baletima Valentine Turcu.