GK ŽAR PTICA: TEATAR ZA DECU I MLADINCE, SKOPJE, „PITAM SE, PITAM KOLIKO SAM BITAN“
Kada narastem vozit ću viljuškar
Dolaskom dobre predstave na 'kućna vrata' postajemo svjesni kako malo poznajemo kazališta izvan vlastite (male) sredine i zato su ovakve inicijative doista prava blagodat
Objavljeno: 8.21.2022 5:33:12 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Pitam se, pitam koliko sam bitan" / Emil Petro

 

Nekada davno, jako davno, dok su se ljudi družili i zabavljali u stvarnom (a ne u virtualnom) svijetu, postojala su zabavna natjecanja (koja je pratila svemoćna televizija) nazvana Igre bez granice. Nisu to bile neke zahtjevne akcije: skupilo se nekoliko „macana“ s dva kraja užeta pa povuci-potegni ili neke slične „vragolije“, sve benigno, za malo para i puno veselja. Ne znam postoje li takva natjecanja još uvijek negdje izvan najudaljenijih jadranskih otoka, ali je izraz „igre bez granica“ postao uvriježen u posprdnom smislu (pri opisu neke malverzacija, recimo).

Termin „bez granica“ ugrađen je i u neke važne i ozbiljne akcije poput „Liječnika bez granica“ ili u projekt međunarodne kulturne razmjene „Dječje kazalište bez granica“ za promociju stvaralaštva za djecu koje je 2018. pokrenulo zagrebačko Gradsko kazališta „Žar ptica“. Povod uvodu je gostovanje predstave Pitam se, pitam koliko sam bitan Erlanda Loea u režiji Slađane Kilibarde i izvedbi Teatra za decu i mladince iz Skopja (Sjeverna Makedonija) u GK „Žar ptica“ (9.6.2022.).

Norveški književnik Erland Loe (1969.) napisao je nekoliko knjiga za djecu u kojima je glavni lik viljuškar Kurt koji se, iako jako voli svoj posao, susreće s raznim iskušenjima… U konkretnoj priči, na nagovor supruge arhitektice on nevoljko odlazi na zabavu, jer zna da će se tamo svi hvaliti svojim slavnim zanimanjima i čuditi se zašto on voli voziti viljuškar, budući da je to (očito) nevažan posao. Želeći postati slavan, Kurt daje otkaz i sa sinom kreće u potragu za „važnim“ poslom. Riječ je o dječjoj, zabavnoj, ali i poučnoj priči pa Kurt dođe „k sebi“ i opet počinje raditi omiljeni posao u čemu ga podržava supruga jer je „važno biti svoj“.

Blagovesta Vasileva je (s Kilibardom) napravila izuzetno dopadljivu scenografiju koja je, uz jednostavne rekvizite, sjajno funkcionirala u svim situacijama. Isto se dogodilo s njezinim kostimima (volim kada netko nakon analize ponudi rješenja a ne ide „na prvu loptu“). Pitke i suvisle dijaloge nesumnjivo trebamo zahvaliti dramaturginji Mileni Depolo (povremeno nerazumijevanje teksta odnosi se na jezik, a ne na dramaturgiju; sljedeći put bit će lakše!), a da to „klizi“ dokazali su glumci (Miki Ančevski, Nikola Nakovski, Marija Gorgijevska, Nenad Mitevski, Angela Dimitrova) koji su prirodno prelazili iz prizora u prizor. Kilibarda (1968.) je u ovoj predstavi pokazala izuzetan senzibilitet za inteligentno i vješto plasiranje važnih životnih istina na djeci blizak način (možda i odraslima jer su djeca njihovi epigoni), spretno je povezala glumu i lutkarsku animaciju, te je dobrim ritmom trajno zadržala pažnju publike.

Dolaskom dobre predstave na „kućna vrata“ postajemo svjesni kako malo poznajemo kazališta izvan vlastite (male) sredine i zato su ovakve inicijative doista prava blagodat.