39. tjedan suvremenog plesa (1.-12.6.2022.) nije više mjesto raskošnih produkcija kao u neka davna, nesumnjivo izdašnija vremena, ali poklonici suvremenog plesa i dalje mogu vidjeti predstave koje su koreografirali doista relevantni predstavnici međunarodnog suvremenog plesa. Čak i nevježa je mogao zaključiti da ne smije propustiti predstavu May B francuske koreografkinje Maguy Marin u izvedbi njene trupe i u suradnji s Maison des Arts et de la Culture de Creteil (2.6., Histrionski dom) koja je premijerno izvedena godine 1981. Namjerno sam odabrala riječ „izvedena“ jer mnogi ovu predstavu (i ja) smatraju spojem plesnog i kazališnog izraza. Maguy Marin (1951.) željela je kreirati predstavu temeljenu na dramama Samuela Becketta (1906.-1989.) i nakon susreta s autorom nastala je predstava čiji naslov May B mnoge asocira na peti mjesec, ali engleski izgovor upućuje na riječ „možda“ prema kojoj je, tvrde izvori, Beckett imao poseban odnos.

Po pet plesača i plesačica neodređene dobi, lica prekrivenih bijelom glinom (koja također prekriva pod) i odjeveni u dronjaste „oprave“ (Louise Marin) kreću se mehanički precizno pri čemu ispuštaju neke čudne, pomalo zastrašujuće zvukove. Opscene su scene svojom izravnošću (govorim u svoje ime) izazivale neugodu, ali to je tek bio uvod u sve ono što su činila ta čudna, opasna i zanimljiva bića! Osim što im je bijeli namaz izobličavao lica, „dodaci“ poput neobičnog nosa ili velikog uha davali su im pojačano groteskni izgled što je dodatno izazivalo uznemirenost. Kad su se pojavili likovi iz Beckettovih drama, začaranost se preobrazila u neku novu, drugačiju, koja je zahtijevala novi kod razumijevanja. Dugački red putnika koji žude za daljinama (kako ističu neki osvrti) mene je podsjećala na emigrante (zbog aktualnih zbivanja), no nisu li znatiželjnici koji pohode daleke krajeve (kako bi usporedili „nas“ i „njih“) na neki način dobrovoljni emigranti (doduše bez prisile i kratkotrajno što čini osjetnu razliku). May B je vizualno, emotivno i kinetički čudesna predstava u kojoj je izuzetno važna glazba preuzeta  iz opusa Franza Schuberta (1797.-1828.), Gavina Bryarisa (1943.) i Gillesa de Binchea (1400.-1460.).

Osim očaravajuće predstave May B, na Tjednu suvremenog plesa moglo se vidjeti još neobičnih i zanimljivih izvedbi, pa ću ih nekoliko predstaviti. Počet ću s najmlađima, polaznicima 3. i 4. razreda srednje Škole suvremenog plesa „Ane Maletić“ (Zagreb) koji su u sklopu javnog ispita (3.6., Histrionski dom) nastavnog predmeta Scenske prakse izveli predstavu Horda. Autor koncepta i koreograf originala je urugvajski koreograf Martin Inthamoussu (1978.), ovu  predstavu je adaptirala Vita Osojnik (kao dio suradnje Plesnog teatra Ljubljana sa školom „Ane Maletić“), a sjajni mladi izvođači, praćeni glazbenom adaptacijom Kaje Janjić i Dejana Permaka, izveli su predstavu disciplinirano i s puno mara, baš „kao veliki“.

Predstava Hardly Ever (Rijetko) u koreografiji Francesca Scavette, dramaturgiji Saše Božića i produkciji plesne skupine Wee (koju su 1999. u Oslu osnovali Francesco Scavetta i Gry Kipperberg) prikazuje reciprocitet tjelesnog i verbalnog (učini se najavljeno ili se opiše izvedeno) što četvero plesača neprestano dovodi u neočekivane i komične situacije (5.6., Histrionski dom). Šarena scenografija (F. Scavetta, Gjoril Bjercke Saether – ujedno kostimograf, Per-Anders Karlsson) stvara primjeren okvir za „vickasti“ karakter izvedbe u kojoj se do unedogled nižu duhovite i besprijekorno izvedene scene, ali zbog njihovog  gomilanja predstava gubi vremenom na intenzitetu.

U  solističkom nastupu naslova Best Regards (Najbolji pozdravi) talijanski plesač  Marco d'Agostini  obraća se pismom koreografu i izvođaču Nigelu Charnocku (1960.-2012.) osam godina nakon njegove smrti. On pleše, pjeva i izvikuje ispred zastora napravljenog od svjetlećih kuglica na kojem se pojavljuje tekst, pa scenografija (Simone Spanghero, Andrea Sanson) „dopunjuje“ energiju plesača tako da nije uvijek lako pratiti sadržaj izgovorenog i napisanog.  Sudeći prema video zapisima Charnockovih nastupa, ova  predstava je d'Agostinova posveta dragom suradniku (2010.) čiji je rad izazvao prekretnicu u njegovom plesnom izrazu. Dijelovi pisma Wendy Houston lucidno opisuju o čemu se radi: „Dragi N. (…) Odveć otjelovljen da bi pripadao kazalištu / Odveć  zabavan da bi te shvatili ozbiljno“ (6.6., ZPC).

Plesno kazalište iz Skopja predstavilo se s dvije kraće koreografije: Outline Dejana Bitrovskog u izvedbi Adrijane Dančevske i Do Not Touch My Eyes (Ne dodiruj mi oči) Adrijane Dančevske u zajedničkom nastupu s Bitrovskim (7.6., ZPC). Potonja predstava zrači zastrašujućom atmosferom, a vjerujem da je glazba (Artefakt, Gordan Spasovski trio) satkana od metalnih, oporih zvukova u tome  presudna. Vremenom neprimjetno pada glazbena agresija i plesački par usklađuje svoje pokrete – dok je početak predstave, usprkos izvrsnih plesača, izazivao blagu nelagodu, njezin kraj je ponudio pomirenje i ushit.

Iako nisam uspjela vidjeti sve predstave izvedene na 39. TSP, navedene su pokazale raznolikost suvremenog plesnog izraza, te da se smijemo radovati našem mladom plesnom naraštaju.