HNK ZAGREB: "SORRY"
Tu ti je sofa – sjedni i pati!
Svojim poznatim načinom Bobo Jelčić je osmislio predstavu u kojoj me je glumački ansambl držao u napetosti: znala sam što će biti, ali ne i kako će se zbiti
Objavljeno: 8.11.2022 1:31:57 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sorry" / Mara Bratoš

 

Autorski projekt Bobe Jelčića Sorry dio je projekta Prošireno kazalište unutar mreže kazališta okupljenih u Prospero projektu čiji je član i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu od 2014. godine. Budući da je premijera bila na kraju sezone, odigrane su samo tri predstave i ja sam pogledala posljednju (21.6.2022., HNK Zagreb). Pojava redatelja Bobe Jelčića (1964.), prvo u suradnji (1995.) s dramaturginjom Natašom Rajković, a potom samostalno, unijela je u hrvatsko kazalište drugačiji tip predstava u kojima je dramski tekst nastajao pod utjecajem glumaca, „što je glumce pozicioniralo u ulogu autora“ (programska knjižica).

Prilikom ranih najava ove predstave spominjali su se neki drugi filmovi, no na kraju je za okvir zbivanja odabran film Peyton Place (1957.) redatelja Marka Robsona. Film je snimljen prema romanu američke autorice Grace Metalious (1924.-1964.) objavljenom godinu dana ranije, a u nas je preveden kao Gradić Peyton već 1959. (Stjepan Krešić, „Zora“). Iako izmišljeno, ovo je  „mjesto“  komponirano od nekoliko malih američkih gradova, kao što su i neki opisani događaji inspirirani stvarnošću. Autorica je odabrala zatvorenu sredinu u kojoj svi misle da znaju sve o svima, pa zato oni koji imaju neku tajnu moraju biti oprezni kako bi je sačuvali (ima tako puno radoznalih očiju i ušiju).

Lijepa i radišna udovica Constanza MacKenzie vratila se iz New Yorka s malom Allison, a kada se kći zadjevojčila, Constanza je svakodnevno „gnjavi“  prodikama o momcima i seksu (predbacujući joj „bolesnu opsesiju seksom“). Uskoro se otkrije da je „majčinska briga“ posljedica vlastite pogubne ljubavne prošlosti, a Allison je mlada i naivna djevojka koja bi se samo „željela poljubiti“! Constanzino licemjerje, osim u lažiranoj prošlosti, prepoznajemo i u njezinoj vezi s novim ravnateljem škole Michaelom Rossijem, koji je došao iz New Yorka kako bi modernizirao školu (iako su svi očekivali da će na to mjesto doći dugogodišnja nastavnica Elsie Thoronton). Bogati i moćni Leslie Harrington nastoji svime upravljati pa i  životom sina Rodneya (braneći mu „neodgovarajuću“ Betty), dok Normanova majka pretjeranom pažnjom terorizira svog sina. Osim snažno izraženog sukoba generacija, vlada veliki   raskorak između bogatih i siromašnih pa nitko ne mari što u „kolibama“ vlada obiteljsko nasilje (Selena Cross).

Jelčić je preuzeo većinu filmskih scena (osim što je mudro izbacio suđenje Seleni zbog ubojstva) i obrnuo njihovo značenje. Na početku imamo scenografski zaokret (Zdravka Ivandija Kirigin, ujedno kostimografkinja) pa se namještaj iznosi i unosi tek prema potrebi (statist Patrik Sečen gura naslonjač jureći  za Constanzom (Jadranka Đokić) kako bi ona mogla sjesti) pri čemu se u pravilnim razmacima unosi sofa (redateljev „zaštitni znak“ ) kao okupljalište. Izvrstan je prikaz  vožnje u automobilu na koju je Michael (Marko Makovičić) poveo Constanzu jer gotovo „kopira“ stari filmski postupak slične scene. Jelčić je posegnuo za raznim sredstvima kako bi  dočarao život u gradiću i istovremeno  komentirao negativne osobine. Neke, rekla bih, heretičke kazališne postupke Jelčić  sjajno koristi za ostvarivanje upečatljive atmosfere. Jedan od njih  je prazna pozornica kojom odzvanja dovikivanje od nekuda iz  pozadine – svi su tu, a nikoga nema!

Dijalozi se temelje na (modeliranom) filmskom predlošku, no ono što ih čini relevantnim jest glumačka interpretacija. Recimo govor gospođice Elsie o demokraciji na kraju predstave: nježna i krhka Alma Prica strastveno i s puno prosvjetiteljskog žara govori o demokraciji, opisujući kako je „naša demokracija naše oružje“ i kako je „najdemokratskija od svih demokracija“ i da se „zato ne treba bojati i treba biti slobodan“. No, smrt osujećuje njezinu odluku da tome poduči  djecu… Da sam taj govor čula na političkom skupu, ozbiljno bih se naljutila, no kako sam ga čula baš tamo gdje treba biti (u kazalištu), onda je u meni izazvao veselje (i svih oko mene pa odgovorno svjedočim o „narodnom veselju“). Jadranka Đokić s plavom (dakako) punđom i u elegantnom kostimu sva je ustreptala i brižna (tutnji užurbano pozornicom čisteći odjeću prije svakog sjedanja; njena prošlost objašnjava otiranje prašine) i zajedno s Makovičićem, prokušanom u komičnim ulogama, čini sjajan par.

Ivan Colarić moćnog  bogataša Lesliea Harringtona prikazuje u pretjeranim gestama i uz puno kreveljenja, ali to je baš ono kako doživljavamo nadmene bogatune. Zato je njegov sin Rodneya (Marin Stević) prikazan kao plah ali odlučan, dok je njegova djevojka Betty (Lara Nekić) sva u pretjeranoj šminki i oblinama (s krpama naguranim ispod odjeće). Allison, glavni lik Peytona, jedina je spremna na pobunu, a taj prijelaz iz „slatkice“ u  buntovnicu dosljedno provodi Lana Meniga, izuzetna mlada glumica koja je već pokazala visoke domete (po mojem sudu, jedna od najboljih Laura Lenbach). Dok su Vid Ćosić (Ted) i Melody Martišković (Selena) stišani, Luka Knez u ulozi Normana, žrtve majčine opsesije, pomalo je na tragu karikature što njegova situacija potpuno opravdava. Uz prije spomenutog asistenta, postoji još jedan (Andrej Drenski) jer valja neprestano premetati predmete (uključivši ružičasti zastor), a sve to pod budnim okom inspicijenta (Antonio Mrzlić) jer reda mora biti! Oni koji vole i poznaju stare šlagera (I am sorry, so sorry ili Quizas, quizas, quizas, da spomenem tek neke) mogli su se tijekom predstave njihati u njihovu ritmu uz neumornog  pijanistu Karla Hubaka koji je glazbom pratio i „komentirao“ zbivanja na pozornici.

Iako sam neposredno prije predstave Sorry pogledala film Peyton Place pa sam znala sadržaj u tančine, svejedno sam nestrpljivo čekala svaku sljedeću scenu na pozornici. Svojim poznatim načinom Jelčić je osmislio predstavu u kojoj me je glumački ansambl držao u napetosti: znala sam što će biti, ali ne i kako će se zbiti!