4. mediteranski lutkarski festival Mediteraneo održao se od 29. 6. do 3. 7. 2022. u organizaciji Kazališta lutaka Zadar. Nakon što je odigrana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Kazališta lutaka Zadar s HNK Zadar, otkazana je španjolska predstava M.A.R. da bi zaredali Moć Kazališta lutaka Ljubljana, Beambreaker Tadeja Droljca i Kralj Edip u režiji Luciana Delprata i koprodukciji Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Gradskog kazališta lutaka Rijeka.

Tragikomedija Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja praizvedena je 19. travnja 1971. u režiji Božidara Violića u Teatru ITD , tada avangardnom zagrebačkom kazalištu, i od onda se smatra jednom od najboljih suvremenih hrvatskih drama. Iako se događa u socijalističkom ozračju iz sredine 20. stoljeća u seoskoj zabiti Dalmatinske zagore, ni sadržaj ni rječnik nisu potpuno anakroni jer je prepoznatljiva vječna priča o moći, primitivizmu, gluposti, nepoštenju i strahu. Mada se Brešanovu dramu obično opisuje kao ismijavanje totalitarizma, mislim da je ona kudikamo složenija jer usprkos određene „hajdučije“ u opisima i rječniku, vidljiva  je podudarnost između likova i zbivanja iz Shakespeareovog Hamleta i domaće sredine, a još je lakše, uz malo dobre volje, u nekadašnjem sekretaru Mjesnog aktiva Partije Bukari otkriti prototip današnjeg „moćnika“ iz čega proizlazi da se „nekada“ i „sad“ manje razlikuju nego što bismo to željeli priznati.  

Dobro sročena na papiru, Brešanova Predstava Hamleta… u sebi krije određenu opasnost: čitana iz knjige predstavlja čin samotnika, izgovorena na pozornici postaje kolektivna akcija, ali tek dobrom interpretacijom postaje istinski kazališni čin. „Tipičnom“ scenografijom Darka Petkovića i Johna Čolaka s vrećama krumpira i kištrama luka oblikovan je prostor zadružnog doma jednako prikladan  za prežderavanje, ljubakanje ili kulturnu i političku aktivnost; kostime je ostvarila Anita Goreta, a glazbu Tomislav Pehar. Sastanak seljana prikazan je poput kazališta sjena iza predimenzioniranih zastava, državne i partijske, pa se različitim dimenzijama likova sugerirala društvena hijerarhija. Nije jasna povremena pojava političara u vidu lutke s govornicom (Lino Brozić) jer mahanje rukama (s istaknutim srednjim prstom) i mehanički glas ničemu nisu doprinijeli. Razložni „lutkarski“ element u predstavi jest priča o „Omletu“ kojom Šimurina u interpretaciji Ivice Pucara opisuje svoj kazališni doživljaj predstave Hamlet u Zagrebu.

Mojmir Mihatov i Robert Košta izradili su nevelike groteskne lutke koje na sklepanoj pozornici prate iskrivljenu priču, čija je izvedba trebala biti kvalitetnija, budući da zadarsko kazalište lutaka slovi kao jedno od boljih u našoj sredini. Dragan Veselić u ulozi Bukare nije uvijek uspio ponuditi nedodirljivog vlastodršca jer je krikom i vikom djelovao manje opako nego  pritajenom prijetnjom, pri čemu je razgolićivanje trbuha bilo doista nepotrebno. Alen Liverić gurnuo je lik Mačka prema groteski (na granici kreveljenja), dok je Davor Jureško lik učitelja zadržao na razini govora bez nijansi. Mia Zara Burčul i Gabrijela Meštrović Maštruko u ulogama Ofelije i Majkače, te Josip Mihatov kao Puljo nisu iskoračili iz opisanih okvira, ali je zato šarmantna mala uloga koju je ostvario Mimi Zadarski kao Šime unijela živost pri kraju predstave. Ipak, valja izdvojit darovitog Dominika Karakašića u ulozi Joce Škokića odnosno nesretnog Omleta. Urešen gustim crnim brkom čime ostaje vizualno blizak svojim suseljanima, Škokić vrlo pomno analizira zbivanja i precizno prepoznaje negativnosti koje, nažalost, može samo registrirati no ne i ispraviti. Karakašić nijansirano reagira na situacije koje prolazi njegov antijunak, pa svojom stišanom glumom odskače od opće larme koja je, paradoksalno, predstavu odvela u monotoniju. Brešanova drama pruža obilje promišljanja pa je doista tajna zbog čega je bilo tako teško napraviti neki pomak i razigrati ponuđeno?

Autori, redatelji i izvođači Jiri Zeman i Martina Maurič Lazar uz dizajnera lutaka Gregora Lorencija, skladatelja Milka Lazara i oblikovateljicu svjetla Mašu Avsec ostvarili su minijaturu  u kojoj se bave animacijom predmeta, propitujući odnos lutkara i njegove okoline. Maurič Lazar sjedi u raskošnim opravama pod neobičnim lusterom i poigravajući se staklenim objektima čiji izgled asocira na simbole moći, ona posjeduje sve vrijeme ovog svijeta. Svaki je pokret usporen i promišljen i ta njezina nedostižna sporost predstavlja istinsku snagu. Iskorak u odnosu na očekivane  lutkarske predstave čini multimedijalni umjetnik i znanstvenik s područja lasera i elektroničke glazbe Tadej Droljc svojom audiovizualnom kompozicijom pod naslovom Beambreaker (Lomitelj snopa) koja je potpuno očarala sva naša čula.

Točnost tvrdnje da „praksa stvara majstora“ pokazuje predstava Kralj Edip Sofokla i Delprata izvedena u ponešto izmijenjenoj postavi (Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Damir Orlić umjesto Nikole Nedića) koja je voljena, pažena i mažena od svojih izvođača. Dok sam prvu izvedbu svojedobno doživjela uglavnom kao dramsku predstavu  dopunjenu lutkama, druga je djelovala kao bliska suradnja između dramskih i lutkarskih elemenata, dok ova treća ima sve odlike rasne lutkarske izvedbe. Budući da su o „Kralju Edipu“  ispisane već brojne rečenice na stranicama ovog portala (Olginu kritiku pročitajte ovdje, Katarininu ovdje, a Igorovu ovdje), samo ću napomenuti  da ne mislim da sam pogriješila pišući prvu kritiku, već da su riječki glumci učinili ono što je „dužnost“  svih  koji skrbe oko svojih predstava: čine ih rasti i cvasti!