Kako bivam starija, sve su mi bliskije takozvane narodne mudrosti i to baš one kojima sam se nekada najviše smijala poput „Što je suđeno, nije izgubljeno.“ Budući da nisam početkom srpnja 2020. u Rijeci uspjela pogledati željenu predstavu Kralj Edip, koju je prema Sofoklovom predlošku uz vlastitu obilnu intervenciju postavio argentinski redatelj Luciano Delprato okupivši petoricu glumaca iz riječkih kazališta HNK Ivana pl. Zajca i Gradskog kazališta lutaka, ona mi je početkom svibnja (3.5.2021.) došla nadomak domicila gostujući na velikoj sceni HNK u Varaždinu (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje).
Priča o Edipu koji je (nehotice) ubio oca i oženio se majkom (prema čemu je skovan naziv Edipov kompleks kojim se označava naglašena privrženosti sina prema majci, ali i mlađeg muškarca prema starijoj ženi) i tako ispunio proroštvo zbog kojeg su ga bogovi kaznili (prvo kugom u Tebi, a onda obiteljskom i osobnom tragedijom) svakako pripada među najpoznatije tragedije iz antičke Grčke. Mislim da bi odabir nekog djela na kazališni repertoar morao imati neki argumentirani povod, a ne (u zadnje vrijeme pomodnu) usporedbu dviju zaraza, kuge (u Tebi zbog Edipove krivice) i virusa korone (u cijelom svijetu zbog…). Protkavši odabrani tekst „novotarijama“ (među inima i kršćanskim elementima) Delprato je antički tekst sveo na razgovornu formu (a pojava kora je jako upitna). Na tragu, u ovom slučaju naglašeno pojednostavljene japanske lutkarske tehnike bunraku, pri kojoj jedan glumac govori, a trojica (u našem slučaju dvojica) lutkara animiraju lutke, pratimo priču o Edipu koji je hirom bogova postao „bez krivice kriv“. Lutke su drvene i prilično grubo izvedene na tragu likovnog izraza poznatog kao „art brut“ (grupa autora) pa kako se likovi previše međusobno ne razlikuju (osim Jokaste), na odjeći im je ispisano ime lika kojeg predstavljaju.
Sva petorica sudionika su izvrsni glumci i vrlo predani animaciji (iako su samo dvojica iskusni animatori), ali ipak je najbolji dio predstave njihov naizmjenični nastup za mikrofonom kada vještom modulacijom glasa prate likove. Edi Ćelić, Alex Đaković, Dean Krivačić, Mario Jovev i Nikola Nedić prelaze iz „lutkarskog“ u igrani segment predstave, ali budući da se to (ne njihovim odabirom ili krivicom) uporno odvija na isti način, predstava se ne uspinje prema klimaksu, nego se polako „gega“ na istoj razini.
Teško je dokučiti zašto se Delprato nije odvažio na izravne lutkarske akcije bez puno govora i smanjio ili čak izbacio igrane elemente koji snizuju uzbibanost Edipove tragedije pretočenu kroz lutkarsku igru. Ako se već odlučio za lutke kao izražajno sredstvo, onda je u tome trebao ostati dosljedan. Ovako su lutkarski segmenti djelovali manje vrijedno od igranih (jer ih je nekako trebalo pojašnjavati), iako su glumci mimikom odlično pratili unutarnja previranja svojih drvenih produžetaka. Zgodne su neke kombinacije lutke i dijelova glumčeva tijela, ali sve se puno manje iskoristilo negoli je moglo biti.
Počela sam tekst „mudrom“ izrekom pa ću ga tako i završiti: „Pazi što si želiš jer bi ti se moglo ispuniti.“ Silno sam željela vidjeti riječku predstavu Kralj Edip i jako sam zadovoljna glumcima koji su nedvojbeno dali sve od sebe, ali ovom se izvedbom pokazalo da predstava s lutkama ne mora nužno biti lutkarska predstava.