15. GUMBEKOVI DANI: "ANTON ŽIC, BABA I HARMONIKA", "SARAJEVSKI KABARET", "JA SAM DAMA" I "MALA ZEMLJA ZA VELIKO PLATNO"
Četiri gumba
Od Adriana Molea po domaće preko odrastanja između nekad i sad, ovdje i ondje do nezaokružene kritike hrvatskog filma
Objavljeno: 7.20.2022 2:04:16 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Gordan Marijanović kao Anton Žic / Histrionski dom

 

15. Gumbekovi dani – festival kabareta dozvali su u zagrebački Centar za kulturu Histrionski dom (13.-28.5.2022.) sve one koji njeguju (ili misle da njeguju) kabaretsku formu i ne znam je li nespremnost većine „ozbiljnih“ kazališta za ovaj kazališni izraz razlog da su mahom nastupili umjetnici s  nezavisne scene. Osvrnut ću se na četiri monodrame koje dolaze i iz institucije i iz nezavisne scene: Anton Žic, baba i harmonika Damira Mađarića u njegovoj režiji i koprodukciji Kazališta „Oberon“, Koprivnica i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka (16.5.), Sarajevski kabaret Farisa Pinje u IMTM produkciji, Sarajevo, BiH (17.5.), Ja sam dama Meri Bauk u režiji Petra Buljevića i produkciji Kazališta „Mali princ“ & C/Z/K, Omiš (20.5.) i Mala zemlja za veliko platno Ivana-Gorana Viteza u njegovoj režiji i produkciji Glumačke družine Histrion, Zagreb (28.5.) kojom je počeo i završio Festival.

Popularnost pubertetlije Adriana Molea, junaka serije romana Sue Townsend, počela je njegovim tajnim dnevnikom što je inspiriralo Damira Mađarića da sličnim dogodovštinama  ispuni život svojeg junaka – Antona Žica. Dodajući mu lokalni kolorit (svemoćnu babu) i koristeći ne samo glumačku nego i pjevačku darovitost Gordana Marijanovića, on mu je u ruke „turio“ harmoniku kako bi mogao svoje frustracije – otpjevati. Anton nam duhovito prepričava situacije s roditeljima (najviše njihove svađe), strah od nasilnika koji mu otima džeparac i nepravde koji mu nanosi razrednik. Ipak, tu je i Ingrid s kojom odlazi na kolače i koja sve o Antonovim nevoljama ispriča babi… Jadni oni kojih se Antonova baba dočepa i zato nije bilo neočekivano kada joj se Marijanović zahvalio prilikom dobivanja posebnog priznanja za svoju izvedbu.

Mladi glumac i glazbenik Faris Pinjo na vrlo je duhovit i pametan način ispričao biografiju svojeg junaka koji odrasta u Švedskoj ali je „ovisan o Bosni, a lagano i o Hercegovini“. Priče o Bosni nagrizaju njegovo odrastanje i ta podvojenost između nekada i sada odnosno tamo i ovdje postaje opterećenje u utvrđivanju identiteta. Jednostavno rješenje je posjet rodbini  i otkrivanje vlastitog stajališta. Kroz pjesmu (uz gitaru i klavir) i priču o boravku kod svojih perfidnih i škrtih rođaka, Pinjo na duhovit i pomalo zajedljiv (u dobroj namjeri) način detektira i secira situaciju da bi zaključio da nije poput svojeg oca.

Tekst koji govori Ivana Giove Župa nastao je na društvenim mrežama i iako se bavi naoko „tipičnim“ ženskim temama interpretirajući ih na šarmantni mediteranski način, predstava nažalost nije dovoljno čvrsta i ne drži gledateljevu pozornost.

Gumbekovi dani“ obično počinju premijerom pa je tako bilo i ovaj puta s autorskim (ili autobiografskim) projektom Ivana-Gorana Viteza na temu hrvatskog filma. Različiti likovi koje odjećom (Elvira Ulip), grimasama, govorom i pjesmom (glazba Mario Mihaljević) utjelovljuje Borna Galinović (uz oskudnu scenografiju Enesa Hodžića) nude različite poglede na hrvatski film: od gledatelja do raznih filmskih sudionika nezaobilaznih pri nastanku filma (dakle ne isključivo redatelji ili glumci), od opaski o scenariju do prilično otrovnih zapažanja vezanih uz HAVC (u što se uključuje odabrani gledatelj). Vitez piše onu vrstu humorističkih tekstova koji su meni bliski, ali u ovu je predstavu „utrpao“ previše svega što je odvelo zasićenju.

Osim toga, mladi glumac usprkos očitom trudu, nije uspio izvedbeno zaokružiti izabrane likove (čak je bolji u epizodama nego pri duljem boravku na pozornici) pa većina scena ostaje nedorečena. Prijelaz od lika do lika ne posjeduje  dovoljno čvrstu unutarnju logiku, a niti glazbeni nastupi nisu baš dobri. Zafrkancija je uvijek dobro došla, ali predstava mora biti izvedena suvislo i bez „kerefeka“ što ova, po mojem sudu, nije (ipak čestitam na Nagradi za najbolju mušku ulogu na 15. Gumbekovim danima).