Zagrebački Festival suvremenog cirkusa „Cirkobalkana“ po deseti put pokušava (i uspijeva) privući sve male i velike u drugačiju stvarnost (pod sloganom: „Cirkobalkana 10 – Festival koji mijenja stvarnost u bolju realnost!“ ) kroz predstave u cirkuskom šatoru, dvorani Pogona Jedinstvo i na Savskom nasipu (27.5.- 5.6. 2022.). Među cirkuskim umjetnicima zateklo se troje (od petero) izvođača iz Italije u sklopu projekta SOLO BUT NOT ALONE, a o čemu se radi objasnila je Clara Storti (1986.), umjetnica na zračnom užetu i vješta u manipulaciji i balansiranju objektima: „Mi jesmo na sceni sami, ali uz nas su brojni ljudi bez kojih ne bismo mogli ostvariti ovakve predstave.“ U predstavi Gretel (Cirkuski šator, 30.5.), uz nju kao autoricu i izvođačicu, sudjelovali su Maddalena Oppic u izradi i odabiru scenografije i rekvizita, dizajner svjetla Luca Carbone, kostimografkinja Rosa Mariotti i dizajner zvuka Andrea Ferrario (produkcija Quattro x 4, Milano).
Storti u predstavi prikazuje život u nevelikom, ali dragom domu u kojem živi s Fritzom i Oscarom: pije čaj, zalijeva cvijeće, razgovara s ljubimcima, posprema i mete malom metlom – ukratko svakodnevni, običan život koji većina nas poznaje i živi. Doduše, vjerojatno je malo tko od nas tako savitljiv i spretan pri uporabi ruku i nogu ili tako vješto uspijeva pasti na mokrom podu ili mu na pamet padaju takve nevjerojatne zavrzlame oko zalijevanja cvijeća. Životnu idilu narušava dolazak jakog nevremena, vjerno dočaranog zastrašujućim zvukovima i svjetlom, zbog kojeg nastaje mrak, jer je, očekivano, nestala struja. Kada posve isprepadana Gretel upali ručnu svjetiljku, shvaća da se kuća srušila i da su stvari razbacane. Uz sjetnu glazbu, ona skuplja predmete (a daske koje su činile dom natovaruje na kolica koja, netko izvana, odvlači potezanjem konca), slaže ih na hrpu i stavlja na glavu poput nekog „šešira“. Fascinantno je kako Storti vješto balansira sa svojim „domom“ na glavi – pitam se bih li ja uspjela sve zajedno držati u rukama, a ne na glavi i pri tome hodati na pomalo „raštimani“ način (ipak je uzrujana zbog gubitka doma).
I taman kada sam pomislila da je predstavi kraj (jer je ovo bila zaokružena cjelina, dramaturški dobro smišljena i virtuozno izvedena) s visina pada uže i pratimo njezinu drugu vještinu, ovladavanje zračnim užetom. I ovdje imamo priču – Gretel pronalazi dom pod oblakom i dovodi svoje ljubimce tako da opet uživaju ispijajući čaj – ali i ova se „kuća“ odjednom raspada. Kada se svi nađu na tlu, Gretel stavlja Fritza i Oscara na glavu i odlazi u svjetlo… Šteta da ove dvije priče nisu malo jasnije povezane (da je možda odlazak podno oblaka san ili mašta), ali slikovitost scene, izvanredna izvedba Clare Storti i iskrene emocije koje zrače iz ove predstave čine je svima bliskom i razumljivom, bez obzira imaju li (preporučenih) pet ili više godina. Elena Burani, druga sudionica iz spomenutog talijanskog cirkuskog projekta, nastupila je s predstavom Perje (Velika dvorana Pogona Jedinstvo, 1.6.), no njezina izvedba nije bila ni stilski ni izvedbeno ujednačena pa iako je uložila puno truda kako bi dočarala „izvore samoće“, rezultati su izostali.
Predstava koju sam još imala priliku vidjeti u sklopu Cirkobalkana-10 bila je Kriza mašte španjolske skupine Rauxa koju su pomoću lutkarske tehnike i akrobatskog plesa izveli Analia Serenelli i Xavi Sanchez u vlastitoj režiji i dramaturgiji uz glazbu Jesusa Acebeda. Predstava je sastavljena od niza epizoda u kojima dominiraju izvanredne akrobatske točke. Meni su posebno dojmljive bile scene „druženja“ izvođača s „lutkom“, plošnom figurom od savitljivog prozirnog materijala i balonom na mjestu glave te utezima na nogama koji su mu omogućavali „kretanje“. Mada predstava nije imala „priču“, slijedila je crtu zajedništva između izvođača i svega onoga što im je došlo u ruke u vrlo dinamičnim izmjenama.
Festival suvremenog cirkusa polako ali vrlo uporno „ukida“ tradicionalni pojam cirkusa. Ujedno, suradnja između poznavatelja cirkuskog umijeća i kazališnih umjetnika vodi nastanku drugačijih, prilično uzbudljivih predstava.