U životu glumca, pisca i redatelja Saše Anočića mjesec svibanj imao je presudnu ulogu: rodio se 19.svibnja 1968., preminuo je naglo i neočekivano 4. svibnja 2021.; predstava Alaska Jack, s kojom je počeo njegov redateljski opus, izvedena je u HNK Osijek (gdje je bio glumac ) 5. svibnja 2000., predstava Kukci… zaustavljena priča u HNK Split koju nije u potpunosti dovršio izvedena je posthumno 28. svibnja 2021.; knjiga njegovih drama Trilogija gubitnika (Disput, Zagreb / Klinika kreativnosti, Osijek, 2022.) predstavljena je u Teatru Exit 8. svibnja 2022. Gledala sam većinu Anočićevih predstava, ali mahom one izvedene u zagrebačkim kazalištima pa nisam oklijevala otputovati na 29. Festival glumca (13.-21. svibnja 2022.) u sklopu kojeg je predstava Kukci gostovala na sceni Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ (19.svibanj) i tako sam se „uklopila“ u Anočićevu svibanjsku priču.

Predstava prema satiričnoj drami Iz života kukaca (1921.) braće Čapek, Karela (1890.-1938.) književnika i Josefa (1887.-1945.) slikara, na tragu je Annočićevog kazališnog izričaja u kojem dominiraju gubitnici (oksimoronski rečeno). Predstava se sastoji od brojnih epizoda u kojima kukci iskazuju ljudske osobine, pa su leptiri zaigrani, cvrčci raspjevani, paraziti okrutni, balegari pohlepni, a mravi militaristički i koliko god takav oblik bio blizak basni, na nju ne pomišljamo. Razlog vjerojatno leži u činjenici da često u svakodnevnom životu   pojedina ljudska ponašanja opisujemo putem kukaca (pa marljivog čovjeka nazivamo mravom, površnog leptirom, a pojam parazita niti nema humani opis) tako da  se svijet kukaca lako uspostavio vizualnim pristupom.

Barbara Bourek je smislila izuzetno maštovite i „rječite“ kostime pa su sasvim prepoznatljivi balegari u višeslojnoj odjeći (gurajući ogromnu šarenu kuglu balege kojoj tepaju „Zlato moje“), sjajeći leptiri na koturaljkama i sličnim vozilima, ljupki cvrčci poput disko zvijezda, polugoli parazit ili zastrašujući mravi u istovjetnim smeđim kombinezonima i s varilačkim naočalama „udarnički“ radeći (mravSSR). Jedini  „normalno“ odjeven jest beskućnik/skitnica (Mijo Jurišić) jer takvu odjeću sve češće viđamo na našim ulicama… Svi se glumci izmjenjuju u nekoliko kukcolikih uloga (scenski pokret Anja Ostojić) osim Jurišića koji svaku od epizoda komentira u prosvjetiteljskoj maniri. Druga stalna uloga jest ličinka (Ana Marija Veselčić) u visećoj kukuljici koja povremeno nešto zbori dok ne dođe njezinih „pet minuta“. Scenografija Vesne Režić vješto i bez pretjerivanja osmišljava ambijent, dok Matija Antolić glazbom podcrtava odabrane prizore.

Mada svaka pojedina priča ima svojih draži, meni se najviše svidjela „mravlja“ zbog svoje čvrste i homogene strukture (ipak ima uzor u stvarnosti). Budući da cijeli splitski ansambl doista zaslužuje aplauz, neću nikoga izdvojiti nego ću ih pobrojati abecednim redom: Nikša Arčanin, Vicko Bilandžić, Maro Drobnić, Pere Eranović, Zorana Kačić Čatipović, Andrea Mladinić, Marjan Nejašmić Banić, Stipe Radoja, Katarina Romac, Monika Vuco Carev. Anočić nije stigao dovršiti predstavu i pitanje je kakve bi promjene doživjela u zadnjoj fazi  i ne bi li neke epizode bile skraćene, ubrzane, premještene… Usprkos  jakih emocija koje prate završetak predstave (recitacije možda nisu nužne, ali je vrlo dirljivo kada glumci na pozornicu iznesu redateljev radni stol sa sitnicama koje su stajale na njemu) predstava zbog duljine (a možda i rijetkog igranja) i rascjepkanosti gubi povremeno na tempu. 

Knjiga Trilogija gubitnika (priredio Jasmin Novljaković) sadrži tri izvedene drame: Smisao života gospodina Lojtrice (KNAP, 2006.), Kauboji (Teatar Exit, 2008.) i Niko i Ništ (KNAP, 2008.) / GospOUdinNOUbadi (Teatar Exit, 2019.; kritiku predstave pročitajte ovdje). Najpoznatija i najdulje igrana bila je Kauboji,  predstava zbog koje su neki po prvi puta uopće došli u kazalište i fama o njoj je bila izuzetna. Čitajući „otkačene“ razgovore i prateći međuljudske odnose nalazimo moguću stvarnost, ali u nekom paralelnom svijetu u koji vrlo lako možemo i nehotice upasti. Ono što iz sadašnje perspektive možda najjače „udara“ jest završetak drame: „Svi akteri predstave (…) stoje pokraj groba na kojem piše SAŠA ANLOKOVIĆ“. Dakako da Anočić nije prorekao svoju smrt, ali je podudarnost sa stvarnošću (njegov stol na završetku  predstave Kukci je parafraza groba) upravo zastrašujuća.

Uspoređujući sudbine anti-junaka u sve tri drame, proizlazi da su najbolje „prošli“ ovi iz Kauboja (s izuzetkom redatelja), budući da  je siroti Lojtrica zaglavio u zdravstvenom sustavu (i bližnji su ga napustili), a Niko se uzaludno borio protiv birokracije. Lojtrica je umro, a Niko je završio u zatvoru. „I gledao je Niko ta bezsrcna lica kako se cere i silno se uplašio. A onda, bogati, kao iz neke gomile tih osjećajnosti što su ga prožimale ostao je samo jedan osjećaj. Samo jedan tupi osjećaj bespomoćnosti. Prijatelji moji dragi, eto. Tako je i ova priča završila. Bezsrcno je završila.“ („Niko i Ništ“).

Oni koji su ove tri (četiri) drame vidjeli na pozornici, teško mogu odvojiti tekst od glumaca što je nedvojbeni pokazatelja da je Saša Anočić bio nenadmašan u autorskim projektima. Možda sljedećeg svibnja Ne'ko i Nešt' obnovi neku od njegovih predstava.