Napomena: kritika je izvorno objavljena 5. prosinca 2019. u Vijencu, br. 672
Prije jedanaest je godina Saša Anočić predstavom „Niko i ništ“ u Kazalištu KNAP zaokružio svoju „gubitničku trilogiju“, koju još čine „Kauboji“ i „Smisao života gospodina Lojtrice“. Za razliku od tih dviju i danas živih predstava, predug i nedovoljno kompaktan „Niko i ništ“ prošao je slabije, ne uspjevši realizirati sve potencijale junaka Nike Ništa. Otad Anočić je prošao put od ravnateljevanja do rada s velikim ansamblima, uglavnom zaobišavši ono u čemu je najbolji – male glumačke predstave koje prodorom u scensku grotesku razotkrivaju stvarnu grotesku oko nas. I dok se Anočić putem mijenjao, društvo u kojemu živimo ostalo je isto, tek dodatno gradirajući vlastite paradokse i mrveći sve Nike na račun nikad zaštićenijih Nekih.
Niko Ništ ovaj je put „GospOUdin NOUbadi“, mali čovjek kojemu se život u jednom trenutku okrene naopačke – izgubi posao, ostavi ga djevojka, opljačka lažni slijepac, a dom mu otme birokratski aparat. U tom trenutku Niko se odluči pobuniti protiv nepobjedivog – državne birokracije. Dok se prvi Niko Ništ još našao u grotesknoj pretjeranosti, ovaj današnji, iako se u srži malo izmijenio, sve više tone u groteskni realizam, postajući time dodatno aktualniji.
Osim društvenog potonuća, došlo je do važnih izmjena i u samoj predstavi, koja je znatno čvršća i kraća od prvog Nike. Anočić je od početka do kraja odlično redateljski i dramaturški razvija od urnebesne groteske preko čuđenja i prepoznavanja uz zamrznuti osmijeh do grubog i pretjeranog svođenja računa. Time svjesno smiruje ritam predstave do svojevrsne predaje.
Ključnu ulogu u realizaciji izvedbeno zahtjevna koncepta imali su glumci koje je Anočić našao među vlastitim studentima na osječkom studiju glume i lutkarstva – Karlu Berniku i Domagoju Ivankoviću, pridruživši im se na sceni zajedno s „osječkim“ kolegom Jasminom Novljakovićem. Bernik je bio doslovno i dosljedno mali Niko Ništ, odlično gradeći lik od diskrecije do sitne frajerštine začinjene prstohvatom samopouzdanja, uz sveprisutnu sputanost i utišanost koje su eutanazirale glas odluke. Njegov je bunt nesiguran, baš kao i završna misao, za koju mu nedostaje riječi, jer borbenost ne postoji u vokabularu današnjeg Očenašeka. Odličnog suigrača imao je u Ivankoviću, koji je utjelovio galeriju likova od Nikine groteskne ljubavi Kike preko majke do čika Braneta, pokazavši veliku prilagodljivost svim ulogama, ne usmjeravanjem na vlastiti izvedbeni mlin, već prepuštanjem. Time je uspio izbjeći prvoloptaško karikiranje ženskih likova, oblikujući ih ženama smiješnim zbog vlastitih karakteristika, a ne činjenice da imaju bradu. Ključ scenske igre bio je u suigri Bernika i Ivankovića koja je i na vizualnom planu – Bernik sitnije građe i tjelesno dominantan Ivanković – duhovito umanjivala junaka predstave.
U drugi su se plan povukli Novljaković i Anočić, kao suigračka pomoć, usput stvorivši nekoliko vrlo uspjelih likova, poput Novljakovićeve stare susjede. Odlična suigra posebno je došla do izražaja u duhovitim minijaturama poput igre paravanima ili liftom te brzinskim transformacijama, kao i u ključnim mjestima predstave – precizno izvedenim scenama na šalteru i u sobi broj osam u kojima Nikino čepljenje ušiju i udaljavanje od zvučnika gasi ton i kod gledatelja, suptilno ih izjednačujući s naslovnim gubitnikom i ukazujući na činjenicu da bismo svi mi preko noći mogli postati Niko.
Jasminka Petek Krapljan naslovnog je junaka obukla u simpatično odijelce, podcrtavši u njemu očenašekovski karakter, dok je efektnim kostimografskim promjenama stvarala nove likove doslovno u hodu. Jelena Sušac scenu je svela na paravane kao simbol podjele, ali i prostor igre, dok je Matija Antolić stvorio glazbu koja se odlično uklapala i u Nikin svijet i u paradokse koji ga okružuju.
Zaključno, dramaturški i redateljski čista, jasna i zaigrana, glumački vrlo uvjerljiva i uigrana, predstava „GospOUdin NOUbadi“ stigla je u pravom trenutku, kad se Anočićeva prepoznatljiva groteska gotovo izjednačila sa stvarnošću što nas okružuje i iznova začuđuje.