Jednom davno, iza sedam gora i sedam mora… i tako dalje, i tako dalje. I doista, za zahuktali današnji tempo života prilično davno (prije šezdeset godina) dogodilo se jedno „i tako dalje“ odnosno Teatar &TD koji možemo ubrojiti među najvažnija zagrebačka, hrvatska i jugoslavenska kazališta. Kako to često biva („kad se suviše sniva“) i ovo je kazalište prolazilo kroz dobre i loše periode, ali prateći repertoar posljednjih sezona (umjetnički voditelj Vedran Hleb) sve više vjerujem u njegov novi uzlet.
Usprkos zamjerki koje nalazim nemalom broju predstava, ipak nestrpljivo čekam svaku novu predstavu jer su teme nesvakodnevne, autori prilično hrabri a odabrani glumci mahom odlični. Suprotno od većine kazališta iz kojih dopire kuknjava zbog besparice, Teatar &TD reda premijere što me nagnalo da „povežem“ kritike o dva autorska projekta koja se bave problematičnim pojedincima: Žena popularnog pokojnika autora i redatelja Filipa Šovagovića (15.3.) i Mala zabava redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše (7.4. 2022.).
Iako Filipa Šovagovića najčešće doživljavamo kao glumca, jednako je važan njegov spisateljski, redateljski i glazbeni doprinos, pa je u svojoj autorskoj predstavi Žena popularnog pokojnika, uz Šimuna Matešića, Fadila Abdulova i Frana Krstu Šercara, autor i izvođač glazbe. Priča o skladatelju eksperimentalne glazbe Ivici Klimoju (Damir Klemenić), njegovoj supruzi Nadi (Ivana Roščić) i sinu Milanu (Bernard Tomić) počinje godine 1934., kada narkomanski počeci oca i sina nagovještavaju rasap obitelji. Bračni razgovori u koje se uključuje i Ida, Milanova supruga (Hrvojka Begović), zbivaju su u njihovim, slično namještenim stanovima, ali ih zatičemo i u crkvi, na ulici ili u kinu(!) što vješto dočarava scenografkinja Nataša Kanceljak uz izvrsne video projekcije Ivana Marušića Klifa. Svi nabrojeni ambijenti se nalaze, zajedno s publikom, u zadnjem djelu kina SC, što glumcima daje dovoljno prostora za samostalne scene. Slušajući brojne dijaloge (posebno je šarmantan Tomić kao svećenik) sasvim se mogu složiti s autorovom tvrdnjom: „Ne znam zaista o čemu likovi govore“ („Jutarnji list“, 6. 12. 2021.) jer iako su razgovori suvisli, teško je svaki puta razbrati kamo vode (jedino je jasno da su Nada i Ida odustale (već je 1990.) od svojih supruga – narkomana, Ivice i Milana).
Predstava nakon stanke seli u Veliku dvoranu Teatra&TD (iste godine) gdje u Domu umirovljenika zatičemo Cicu violinu (Nina Violić), prastaru Ingeborg Goeteborg (Pavle Vrkljan) i Ivicu Klimoja. Prednji dio pozornice je komuna (za odvikavanje od ovisnosti) u kojoj se nalazi Milan Klimoje, a obol nostalgiji daje zidni telefon preko kojeg sin iz komune razgovara s ocem u Domu umirovljenika. Kada komuna izgori (duhoviti tv prilog) korisnike šalju (usprkos protivljenju) u Dom pa se otac i sin opet nađu zajedno. Kaotični događaji u Domu uključuju ovisnike i umirovljenike i, iako su zabavni, vode rasulu i smrtima.
U trećem dijelu predstave Milan vodi publiku u Francuski paviljon gdje u zamagljenom prostoru glazbenici sviraju dok glumci plešu (što može i publika) i time završava ova (skoro trosatna) vesela i konfuzna predstava o uništenju i samouništenju. Da bi bilo jasno da su zbivanja u različitim vremenima i na različitim mjestima te da nekoliko glumaca igra po dvije uloge, Barbara Bourek je morala smisliti funkcionalne kostime, što je i uspjela. Mada sam napomenula da mi se nije svidjela konfuznost predstave, moram istaknuti odlične glumce, izvrsnu glazbu i simpatični peripatetički način.
Tjelesna blizina između izvođača i publike može biti „okidač“ za prijenos emocija (Polukružna dvorana), što je bilo prilično očito u prvom dijelu predstave Mala zabava: publika je izravno veselo reagirala na glumačke dosjetke, mada je vrlo brzo postalo jasno zašto su se Nikša (Ivan Simon), Jakov (Luka Knez), David (Tin Rožman) i Tina (Zdenka Šustić) okupili te izuzetno hladne zimske noći u Nikšinoj vikendici negdje u Baranji. Uz puno alkohola i zafrkancije, odlučili su je provesti zajedno jer im je to posljednja večer uoči samoubojstva. Svatko od njih ima svoj razlog zbog kojeg želi okončati život: neizlječivu bolest, nemogućnost udovoljavanja nametnutim obavezama, strah od vlastite destrukcije ili nemogućnost da si oproste počinjeno zlo. Ali, tu je i Petra (Tea Harčević) koja se neplanirano zatekla među njima i koja se, odagnavši od sebe sumnje, također odlučila na samoubojstvo.
Zajedničko dobro raspoloženje postupno jenjava jer svatko od prisutnih iznova objašnjava uzroke svoje odluke pa u drugom djelu predstave slušamo već od prije poznate priče. Takvim se postupkom predstava nepotrebno „razvlači“ (ponavljanje obično ne izazva jači dojam) i počinjemo čekati žuđeni kraj. Uz odličnu skupnu glumačku igru (ne mogu odoljeti da ne izdvojim sjajnog Ivana Simona), vrlo su upečatljivi kostimi i scenski pokret Melise Novosel, glazba Marina Živkovića i svjetlo Dine Marijanović. Pretpostavljam da je neobična scenografija Mateja Kniewalda trebala vikendicu „obojiti“ vizualno i duhovno jer mi se čini da gomilanje cjepanica nije isključivo posljedica zimskog ugođaja nego daje naslutiti nestabilnost prilikom kretanja (doslovnog i kroz život) ali i moguću ironiju (sudeći prema uzroku smrti naših samoubojica).
Filip Šovagović (1966.), Vanja Jovanović (1993.) i Petra Pleše (2001.) dobrodošlo su osvježenje u hrvatskom kazalištu i usprkos mojem (dobronamjernom) gunđanju, radujem se njihovim budućim predstavama.