Fantastični događaji ili pojave koje često nalazimo u literaturi rese odlike koje ih ničime ne povezuju sa stvarnošću, budući da djeluju potpuno nevjerojatno ili nemoguće. Iskustvo nam ipak pokazuje i dokazuje da nema autora koji bi maštom uspio nadmašiti stvarnost jer i najbizarnija ideja u usporedbi sa stvarnošću djeluje kao skica prema raskošnom ulju na platnu. Zato ne iznenađuje da je drama suvremenog poljskog dramatičara Tadeusza Slobodzianeka (1955.) Naš razred (2009.) svoju tragičnost i silinu preuzela iz istinitog događaja koji se zbio 10. srpnja 1941. u poljskom gradiću Jedwabnu kada su Poljaci svoje sumještane Židove (navodno njih 1600, iako su naknadno počinitelji spominjali da ih je bilo „jedva 300“) zatvorili u štagalj i zapalili. Bez nacističke prisile. Tek tako. Samoinicijativno.

Zahvaljujući prevoditelju Mladenu Martiću i redatelju Jasminu Novljakoviću, naša  prijevodna književnost i kazalište prate poljske književne trendove, pa je spomenuta drama Naš razred postala djelom repertoara Dramskog kazališta Gavella (Centar za kulturu Trešnjevka, 2.4.2022.). Scenografija kojom je redatelj Novljaković zadao prostor zbivanja sastoji se od klupa (i stolica) od neobojenog drveta i upravo taj jednostavni izgled ističe kasniju okrutnost mučitelja. Položaj klupa prikazuje razred u doba bezazlenog dječjeg druženja bez slutnje kasnije netrpeljivosti – iako prilikom molitve katolici nastoje udaljiti (čak izopćiti) svoje razredne kolege Židove (1925.). Godine prolaze, djeca stasaju, mijenjaju se vlastodršci, a nacionalizam, praćen netrpeljivošću, nedvojbeno buja. Prešutno postaje prihvatljivo silovati razrednu kolegicu (Židovku), zatući razrednog kolegu (Židova), zapaliti žene i djecu jer su „različiti“ iako se s njima „još do jučer“ normalno živjelo.

Naravno da se iskreno zgražamo nad tim događajem, no zapitajmo se nad čime se zgražamo? Nad sobom se zgražamo, da parafraziram Gogolja. I Slobodzianeku je trebalo dosta vremena da događaj uobliči u priču, pa onda imajmo strpljenja za vlastite dramatičare! I pri događajima ne mislim samo na razdoblje koje je istovjetno priči iz Jedwabna, nego i na ono puno kasnije. Ne bih sada prepričavala sadržaj drame Naš razred (natuknula sam bitna zbivanja a nabrajati tko je što komu učinio ne bi dovelo do objašnjenja jer ga niti nema) ali bih rado izdvojila scenu u kojoj Rachelka krštenjem postaje Marianna (Natalija Đorđević) jer je udaja za Wladeka (Enes Vejzović) spašava od nevolje (smrti). Iako imamo „miješani“ brak (Dora – Ivana Roščić, Menachem – Janko Rakoš) i skrivanje kolege (Zocha – Antonija Šperanda Stanišić, Jakub Kac – Ivan Grčić) i „krivi i pravi“ na neki način stradaju. Oni doista opaki su, kao uvijek, nedodirljivi: Zygmunt – Filip Križan, Rysiek – Hrvoje Klobučar i Heniek – Ivica Pucar.

Najbrutalnije scene  su mudro i delikatno prikazane udarcima tkanine o klupe, no zvuk udaraca i žestina kojom glumci udaraju vrlo plastično dočaravaju okrutnost kojom njihovi likovi izvršavaju svoju „misiju“. To valja pripisati vrlo učinkovitoj  suradnici za scenski pokret (ujedno kostimografkinji) Jasminki Petek Krapljan, glazbi darovitog Šimuna Matišića i dizajneru svjetla Zdravku Stolniku.

Predstavu, osim potresne teme postavljene na više nego dojmljiv  način, odlikuje izvrstan rad s glumcima pri čemu nema malih i velikih ostvarenja što je, po mojem sudu, pravi pristup kolektivnoj igri.