Dvije neobične knjige pojavile su se u Zagrebu 1974. godine: drama Kaspar austrijskog književnika Petera Handkea (1942.) u prijevodu Snješke Knežević i roman zagrepčanka Branislava Glumca (1938.). Handke je napisao dramu (1967.) potaknut slučajem, navodno šesnaestogodišnjeg, Kaspara Hausera (1812.-1833.) koji se iznebuha pojavio u Nuernbergu potpuno nesposoban komunicirati govorom (istraga je našla da je dugo bio izoliran od ljudi). Drama je podijeljena u dva stupca i ne bavi se doslovno sudbinom Kaspara nego jezikom kao fenomenom moći, a već dvije godine nakon praizvedbe redatelj Vladimir Gerić (1928.) je s Ivicom Vidovićem (1939.-2011.) postavio Kaspara u zagrebačkom Teatru &TD (1970.). Glumčev roman o ljubavnoj vezi između Marijane, djevojke iz bogate liječničke obitelji i slagara Vanje iz Dubrave u cijelosti je napisan malim slovima i bez interpunkcija. Stekavši veliku popularnost, roman je uprizoren u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (1976., redatelj Vjekoslav Vidošević; glumci Branka Cvitković i Božidar Orešković, vibrafonist Boško Petrović ), a do danas je tiskan u četrnaest izdanja. Oba gornja naslova ponovo su izvedena u ožujku 2022.: Kaspar u režiji Hrvoja Korbara u Teatru &TD (25.3.) i zagrepčanka u režiji Dražena Krešića u Maloj dvorani „Lisinski“ (produkcija  Teatar Erato i MBstage, 29. i 30.3.).

Pomicanje zavjese pri dnu pozornice, bojažljivo provirivanje neobično odjevenog (Ana Fucijaš) muškarca (Boris Barukčić), njegovo „petljanje“ s predugačkim vezicama na cipelama i ponavljanje rečenice „Htio bih biti takav kakav je nekoć bio netko drugi“ uvelike se podudaraju s uvodnim Handkeovim didaskalijama. Skidanjem čudnog ogrtača i pojavom troje nagovarača (Lucija Dujmović, Andrej Kopčok, Romano Nikolić) uz scenografiju u kojoj se zrcale tehnološke tekovine (Ivan Lušičić Liik) i glazbu (Ivan Josip Skender), Kaspar počinje učiti govoriti, iako vrlo teško „čupa“ riječi iz preobilnog  scenskog pokreta (Matea Bilosnić). U originalu Kaspara uče govoru, ali i pravilnom hodu („teror“ socijalizacije), dok se u Barukčićevu Kasparu prepoznaje klaunovska natruha. Iako dramaturgija Nikoline Rafaj nije narušila Handkeovu dramsku strukturu, niti nalazim ikakve zamjerke glumcima, čini mi se da je Kasparov suštinski preobražaj izostao zbog prenaglašene koreografije. 

Alternacije me „gone“ da neke predstave gledam dva (pa i  više) puta što može biti zanimljivo, ali i tegobno kao što je  bilo u slučaju zagrepčanke u kojoj su Marijanu i Vanju  prvu večer igrali Nikolina Prkačin i Domagoj Janković, a drugu Tea Harčević i Bernard Tomić. Nikada nisam bila impresionirana samim romanom, iako mu ne odričem iskorak u odnosu na tradicionalno pisane romane, ali mi je neuvjerljivo da „fakin iz Dubrave“ ima tako bogati rječnik (mada „guta knjige“) ili da je obilježje „dobre cure“ promiskuitetno ponašanje potaknuto novcem. Naravno da postoje takvi ljudi, ali roman se ionako ne bavi ličnostima/likovima nego modelima/tipovima koji  pripadaju dvjema klasama (u socijalističkom, besklasnom društvu ) pa ih je autor mogao učiniti logičnijima. Dramaturg i autor adaptacije Patrik Gregurec zadržao je nelogičnosti iz romana, a kako imamo samo dvoje glumaca, oni prelaze iz uloge u ulogu bez uočljive promjene u gesti ili glasu (ili što je još gore, neprimjerenim načinom govora), razgovaraju sa snimljenim glasovima (pretpostavljam da je to Krešićeva režijska vizija, a ne novčana oskudica) ili kroz monolog (valjda upućen publici) opisuju situaciju (kršeći „sveto“ kazališno pravilo, da treba pokazivati, a ne kazivati).

Kostimografkinja i scenografkinja Petra Pavičić Vanju je, očekivano, odjenula u traperice i kožnu jaknu, dok je sirotu Marijanu, zbog snježne scene, „natjerala“ u visoke čizme, iako se radnja uglavnom  zbiva u unutarnjem prostoru, koji bijelim namještajem lakše dočarava Marijanin luksuzni stan nego Vanjinu sobicu (tiskara je odlična  dosjetka). Oblikovanje svjetla je, najblaže rečeno, neočekivano (Martin Šatović): prednji dio pozornice je gotovo stalno u polumraku, pa se uopće ne mogu pratiti glumačke ekspresije dok se glumci nalaze u tom dijelu. Kada se bez prepoznatljivog scenskog razloga pojavi jaka rasvjeta, prva je pomisao da je električar napokon „zašarafio“ sve žarulje. Situacija se ponovila i drugu večer što znači da nije greška nego koncept. Budući da su glumci uglavnom pasivni suradnici, ne mogu ih kriviti za dojam koji ostavlja predstava: vjerujem da su učinili sve što su mogli. Budući da su izabrani na audiciji, pitam se o kriterijima odabira: Domagoj Janković je izgledom nesumnjivo bliži „tipu“ iz Dubrave, dok je Tea Harčević uspješnije dočarala razmaženu bogatašicu.

Uopće ne želim uspoređivati one davne predstave s ovim recentnim jer svako vrijeme daje svoj pečat, ali se pitam,  zašto u predstavama ne vidim realizaciju ideja koje je autorski tim najavljivao?!