Uvijek me čude i vesele koincidencije poput pojave dviju predstava za djecu u istom gradu (Zagreb) u istoj sezoni (2021./2022.) koje su uprizorene prema ilustriranim basnama  i koje se bave istom temom kao što se to zbilo s predstavama Dome, slatki dome Svjetlana Junakovića u Dječjem kazalištu Dubrava (1.4.) i Ježeva kućica Branka Ćopića u Kazalištu „Trešnja“ (8.4.).

Prema slikovnici Svjetlana Junakovića (1961.) Dome, slatki dome mlade glumice Danijela Evđenić i Katarina Madirazza napisale su odličan dramski tekst (Junaković se u svojoj knjizi primarno oslanjao na likovnost) koji su zajedno režirale i vrlo nadahnuto odglumile. Iako su svi Junakovićevi likovi zadržani u predstavi, postoje neke razlike u odnosu na knjigu, ne samo preobrazbom miša u mišicu Rozu, nego i u razlogu Rozinog putovanja: njezina prijateljica, ptica selica Lu, seli u tople krajeve pa se Roza boji samoće i dosade. Prateći putokaz, Roza obilazi razna mjesta na kojima susreće različite životinje: u mračnoj šumi sovu, u prašumi majmuna, u savani slona, u užarenoj pustinji devu, u rijeci krokodila i na Antarktiku pingvina. Na njezino pitanje što je za njih dom, svatko ima drugačiji odgovor: „Dom je tamo gdje se ježiš, gdje je zabava, gdje si bezbrižna, gdje plivaš po svom, gdje su prijatelji...“ Ona odjednom spoznaje da je sve nabrojeno već  imala u svojem domu i da joj nije bilo nužno nikamo putovati.

Budući da su sva mjesta i svi susreti bili tako neobični, Roza se (s Lu koja se u međuvremenu vratila) počela pitati, je li sve bilo samo san?! No, mali ručnik na kojem se sunčala pokraj deve u pustinji i koji je omaškom sačuvala, dokaz je da se sve ipak dogodilo. Vrlo su indikativne Rozine zamjerke likovima ili mjestima na kojima se zatekla: šuma je jako mračna, majmun je previše zaigran, slona mora odvikavati od straha (sva su djeca silno željela doći na pozornicu i slona osloboditi straha, ali su nasumično odabrana samo trojica, što je dječaka pokraj mene pretvorilo u jezero suza; nisu te interakcije uvijek posve bezazlene), u pustinji je prevruće, uz krokodila mora znati repati, a pingvinu, iako nerazumljivo govori, treba  pomoći pronaći paket (tu je tek publika zdušno i zaglušno pomagala).

Danijela Evđenić glumi mišicu (uši, rep, sir), dok je Katarina Madirazza utjelovila sve ostale likove. Jednostavnim i vrlo  upečatljivim tekstilnim dodacima Madirazza postiže različite izglede, pa slona rese surla i široke slonovske noge, smeđi  ruksak je devina grba, a pokrivala za glavu karakteriziraju sve  od krokodila do pingvina (odlični žuti nazuvci na cipelama), što su izvanredno smislile Magdalena Biškup i Marta Dolenčić. Uz vlastiti odabir glazbe i savjetnicu za scenski pokret  Sandru Banić Naumovski glumice su vrlo precizno i nadasve uvjerljivo dočaravale kretanje pojedinih životinja.

Branko Ćopić (1915.-1984.) pisao je priče i romane za „velike i male“, no njegovo sigurno najpopularnije djelo je basna u stihovima Ježeva kućica (1949.) koju je slikar Vilko Gliha Selan (1912.-1979.) pretvorio u slikovnicu (1957.) i koja je, iako školska lektira, postala omiljeno štivo brojnih mališana. Melodiozan jezik i pitki stihovi, suvisla zbivanja i jasni likovi upravo mame kazališne i filmske autore da se okušaju u uprizorenju. Problem je, dakako, kratkoća originalnog teksta, pa se, umjesto maštovitog  prikazivanja, dopisuju (uglavnom) nepotrebne epizode. U „Trešnjinoj“ predstavi u režiji Helene Petković te se zadaće prihvatio dramaturg Filip Jurjević (kao Ćopićev suautor!) pa uz osnovnu priču o odlasku Ježa (Silvio Mumelaš) na večeru Lisici (Karla Brbić) i njegovoj želji da se što prije vrati kući („Ide jež / gunđa / dok zvijezde sjaju: / -Kućico moja / najljepši raju!“ (…) „U tebi živim / bez brige /  straha / i branit ću te / do zadnjeg daha!“), što kod vuka, mede i divlje svinje izaziva sprdnju („Poći ću s vama / jer volim šalu / hoću da vidim / ježa-budalu), većinu predstave slušamo pjesme koje sviraju i pjevaju (nisu više banda nasilnika nego muzički band) Vuk (Matija Čigir), Medo (Tvrtko Jurić) i Divlja svinja (Radovan Ruždjak) potpomognuti poštarom Zecom (Luka Bulović) i Sovom (Hrvoje Barišić) ili pratimo njihove manguparije.

Bez obzira na dobru glazbu Damira Šimunovića i prikladni scenski pokret i koreografiju Mateje Bilosnić i Andreje Jandrić, ovakav estradni i glamurozni pristup praktički guši osnovnu priču. Ima i duhovitih opaski poput Zečevog podsjećanja na pjesmu Ja i potočić kako bi Vuku dokazao da je bolji pjevač od njega ili Zečevo iskapčanje mikrofona pri Vukovom nastupu ili scena kada članovi benda špijuniraju Liju i Ježa dok večeraju, ali to su dosjetke kratkog daha i bez svrhe (osim „dobivanja“ na vremenu). Dobro je osmišljen cjelokupni prostor (mjesto za bend i obje kuće) i odlično su prikazane razlike unutrašnjosti Lijine i Ježeve kuće (Ivan Lušičić Liik), dok se kostimografkinja Tea Bašić Herceg doista može podičiti inventivnim kostimima u kojima je vrlo efektno obilježila svaku životinju.

Ne sumnjam da će raskošni izgled predstave Ježeva kućica zatraviti mališane, ali skoro sam sasvim sigurna da jež neće zadobiti niti upola onoliko simpatija kao mišica u predstavi Dome, slatki dome.