U posljednje vrijeme većina nas živi bez dugoročnih planova jer bez obzira na svjetonazor, postaje očito da ima neke starodrevne mudrosti u onoj folklornoj izreci da „čovjek snuje, a bog odlučuje“. Čitajući o opakom potresu u Zagrebu iz 1880. (one kasnije i slabije smo zanemarili) nismo ni slutili da je moguća materijalizacija još jedne „mudre“ izreke,  a to je da se povijest ponavlja. Ali postoji i „obrana“ od uroka: ne ponovilo se, pljuc, pljuc, pljuc. Kazalište kao zrcalo života (i sve ono što mu još pripisuju) svakako je odlično mjesto za tjeranje zlih sila i to tako da ih se izazove pišući i govoreći o frustracijama, strahovima i slutnjama. Naravno, što je nešto bliže to je strašnije pa stalni potresi u Japanu nisu utjeha za „friški“ zagrebački potres ( ili onaj u Petrinji….).

Nema boljeg poticaja i poduke od „metode vlastite kože“ pa da redatelj Ivan Leo lemo (1976.) nije i sam prošao kroz trešnju i kasniju obnovu, možda se nikada ne bi upustio u pisanje (i režiranje) kabareta o zagrebačkom potresu 22. 3. 2020. (u 6.24) i tako kroz smijeh pročistio sjećanja (radnju je smjestio u 2025., valjda optimistično očekujući da bi se u sljedeće tri godine barem dio grada uspio obnoviti) prikazujući petero neobičnih ljudi i njihov preobražaj izazvan potresom. Odabravši formu kabareta, Lemo je u predstavi Zagrepčanke i statičar (Klub kazališta Komedije, 28.2.2022.) prikazao jednu Zagrepčanku (ne znam je li prava purgerica jer joj je djed na čelu kolone umarširao u Zagreb) Ivanu Goranu Kovačić (Mila Elegović) koja je iz nacionaliziranog stana na Trgu Republike (Jelačić placu) morala zbog povrata imovine odseliti u Sesvete; jednu „fetivu“ otmjenu Splićanku Loredanu Krstulović Milesi (Neru Stipičević) koja Zagrebu nalazi tisuće mana ali se ne vraća doma jer….; jedno posvojče iz Slavonije, bezazlenu kuharicu Tomicu Helajz (Ivona Kundert) koja se udaje za skromnog momka Tomicu koji postaje zagrebački gradonačelnik; jednog ili  jednu, ukratko poročnog transvestita „od preko“ koji mijenja sve pa i ime i odaziva se na Jessica Al Rhawi (Nina Kadić Maić) i skromnog statičara bez posla i s dementnim roditeljima koji stanuje u malom stanu u čvrstim utrinskim „limenkama“ Zdenka Jakovinu (Fabijan Pavao Medvešek) koji jako voli plesati i stjecajem prilika postaje striper.

Koreograf Leo Mujić uspio je funkcionalno posložiti plesne korake, skladatelj Zvonimir Dusper-Dus nije previše mijenjao osnovni glazbeni ugođaj, Vesna Režić je scenografiju prilagodila kabaretskom ugođaju i veličini pozornice, a Mirjana Zagorec smislila je sjajne haljine (mogla je malo „pomaziti“ i sirotog statičara, a ne ga pustiti da „landra“ uokolo odjeven kao „ni sebi ni svome“). Nabrojeno daje naslutiti da će Lemo iznjedriti urnebesnu predstavu (neki će je takvom i opisati), ali u njoj je svega bilo previše: preglasna, preduga, previše prostačkih izraza, glumački neujednačena s nelogičnim prijelazima od jednog do drugog lika i između pjevanog i govorenog dijela i konačno previše patetična kada se, nakon što svatko uoči svoje mane, likovi stubokom  promijene pod utjecajem potresa!

Dok su u prvom dijelu svi opisivali svoje statuse, predstava je bila monotona (osim u slučaju sjajne, upravo nadahnute Nere Stipičević) jer nije bila tako duhovita da bi se pratila „bez daha“, a izmjena govornih i pjevačkih/plesačkih dijelova bila je pomalo mehanička. Po mojem sudu režijski je puno bolji bio drugi dio koji naše junake prikazuje nakon potresa, ali tu nastaje problem s tekstom koji, umjesto da ostane na razini duhovitih komentara (kojih  tu ima više nego u početku), odjednom poprima određeni moralizatorski ton(!).

Već sam istaknula odličnu Neru Stipičević koja ne samo da uvjerljivo donosi svoju Milesi, nego je cijelo vrijeme na visokoj razini (predstava traje preko dva sata i dosta se intenzivno izmjenjuju govor i pjesma; osim na samo početku kada prilično dugo samo slušamo uvodnu snimku). Nastup Nine Kaić Madić bio mi nepotrebno agresivan jer sam odrasla žena pa me slušanje vulgarizama ne može razdragati (tim je nevjerojatniji njezin kasniji preobražaj). Njoj je protuteža skromna Tomica Ivone Kundert koja na svojoj strani ima višnjeg čuvara i koja je takva, nježna i dobra, zalog za sretnija buduća vremena. Mila Elegović kao razmažena „puca iz centra“ odjednom shvaća da bi, ostankom na Trgu bana Jelačića poginula, što je, prilično nesuvislo, katapultira među „zviždačice (umjesto da ode u Ženevu!). I napokon Fabijan Pavao Medvešek, koji osim lika statičara-stripera utjelovljuje Tomičnog supruga Tomicu i omanskog bogataša (s malim, ali jasnim promjenama), bolji je u pjevačkim nego glumačkim dijelovima (statičar je „zbunjenko“ pa je njegova suzdržanost u tom slučaju funkcionirala.).

Lemo je autor koji pršti idejama, ali želja da ih sve „ugura“ u istu predstavu (sjećam se i nekih egzotičnih zahvata u dječjim predstavama u doba njegove mladosti) izaziva suprotno od  željenog učinka pa umjesto da odabere zacrtanu priču, on se rasprši. Osobito ako je trusno tlo.