Volim plesnu umjetnost, neovisno radi li se o klasičnom (tzv. bijelom) baletu ili o suvremenom plesu, hibridnoj tvorevini koja samo u naznakama sadrži plesni izraz ili fizičkom teatru i prilično mi je svejedno radi li se o dobro  poznatim djelima ili o onima tek nastalim. Među kanonska plesna djela pripada balet Giselle francuskog skladatelja Adolphea Adama (1803.- 1856.) za koji su libreto napisali Theophile Gautier i Jules-Henri Vernoy de Saint-Georges inspirirani legendom iz knjige O Njemačkoj u kojoj Heinrich Heine opisuje kako neudane djevojke nakon smrti postaju šumske vile i po noći plesom ubijaju zalutale mladiće. Praizvedba baleta bila je 1841. u Parizu u koreografiji Julesa Perrota i Jeana Corallija, a prva Giselle bila je Carlotta Grisi (1819.- 1899). Balet koji je nazvan „kraljicom romantičnog baleta“ prvi se put na zagrebačkoj pozornici pojavio 1897., a od 1965. do 2014. (kada je Iraida Lukašova obnovila svoju predstavu iz 2006. u koreografiji prema Perrotu i Coralliju) izvodi se relativno često.

Novu zagrebačku Giselle režirao je i koreografski postavio (prema Julesu Perrotu i Jeanu Coralliju) španjolski plesač i koreograf Jose Carlos Martinez (1969.), dok je Dian Tchobanov dirigirao orkestrom HNK (HNK, 22.2.2022.). Scenografskim rješenjima Inaki Cobos Guerrero nije učinio nikakav iskorak, a ni kostimi nisu izazvali nikakvo iznenađenje. U prvom je činu odjeća seljana u pastelnim bojama, plemići su odjeveni u tamne tonove uz poneki „otmjeni“ dodatak, a seoski ambijent u kojem se zbiva seljačka zabava, sukob ljubomornog šumara Hilariona i prerušenog  grofa Albrechta te fatalni Gisellin ples dočarava šarena seljačka kućica i krajolik u daljini. Drugi čin se zbiva noću u zastrašujućoj šumi gdje vile u bijelim dugačkim haljinama (s krilcima na leđima) plešu pokraj groba preminule Giselle, ali zbog dobrog svjetla (Deni Šesnić) i raspršene magle ostvaruje se odgovarajući mistični ugođaj.

Programska knjižica najavljuje šest balerina za ulogu Giselle, ali na prvoj reprizi plesala je Asuka Maruo, članica zagrebačkog baleta od 2015. Dva baletna čina nisu samo suprotstavljena na relaciji ruralno-vilinsko ili realno-mistično, nego i u izvedbenom pristupu: prvi dio ima dosta glumačkih elemenata, dok je drugi naglašeno plesački. Na primjer uloge vojvode (Svebor Svečak) i njegove kćeri (Ervina Sulejmanova) potpuno su statične jer nakon dolaska na pozornicu oni sjednu i gledaju seljačke plesove (Anamarija Marković i Yuho Yoshioka u izvrsnom pas de deux), tek se povremeno  naklonivši. Izvrsna je Barbara Novaković Novak u ulozi brižne Giselline majke koja nemoćno promatra kako joj kći prvo gubi razum zbog izdaje voljenog, a onda umire jer njezino bolesno srce ne može podnijeti ni naporni ples ni iznevjerenu ljubav. Simon Yoshida je glumački i plesački odlično prikazao zaljubljenog šumara Hilariona davši mu pravu dozu očaja i kajanja. Tomislav Petranović je pomalo suzdržano otplesao  grofa Albrechta pa bi ga bilo zanimljivo usporediti s alternacijama. Asuka Maruo potpuno se predala prikazu nesretne Giselle: polazeći od boli prevarene djevojke ona sugestivno prelazi u scenu ludila nakon čega neočekivano umire, sve toliko  vješto i bez opterećenja da bi joj na tome mogle pozavidjeti dramske glumice.

U drugom činu koji je glazbeno i plesački složeniji, Giselle postaje dio vilinskog svijeta, ali nije poput ostalih vila postala osvetoljubiva i okrutna. Asuko Maruo osim solistički dionica sad pleše i kao dio „tima“ i upravo te skupne scene razgaljuju srca ljubitelja bijelog baleta. Mada vile djeluju zajednički, ipak su tri vile izdvojene: Moyna (Rieka Suzuki), Zulma (Iva Vitić Gameiro) i Myrtha, kraljica vila (Natalia Kosovac). Kosovac dojmljivo dočarava bešćutnu kraljicu vila izvrsnim plesačkim nastupom i grimasom dubokog  prezir prema molbama prevaranta Albrechta. Da ga, prema libretu, ne spašava Gisellina ljubav i zora koja potire vilinsku moć, nisam sigurna da ga Myrtha ipak ne bi dokrajčila. Uz nabrojene soliste plešu brojni članovi ansambla i sa zadovoljstvom mogu zaključiti da zagrebački balet ima odlične plesače/plesačice.

Rado bih pogledala izvedbe s ostalim podjelama jer solisti svojim različitim emocijama i energijama uvelike mogu utjecati na cjelokupni dojam o predstavi. Iako i dalje mislim da nije najsretnije osmišljen ambijent u kojem se pleše, ipak je ples najvažniji, a on je neupitno odličan.