Volim i cijenim kazališta koja svoje pozornice ustupaju mladim glumcima za njihove ispitne predstave jer takve su predstave svima izvanredno iskustvo: mladim glumcima izlazak izvan „domaćeg“ ozračja blagonaklone publike (kolega i prijatelja), kazalištima uvid u „one koji dolaze“ među kojima se možda „kriju“ budući članovi ansambla, a publici užitak u neposrednoj glumi i velikom entuzijazmu. Budući da je ciljana suradnja između obrazovne i izvedbene institucije plodnija od sporadične, Gradsko kazalište Požega ušlo je među kazališta koja predstavljaju nastavnu bazu Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Program obilježavanja Dana grada uključio je predstavu Romanca o tri ljubavi Antuna Šoljana u režiji Roberta Raponje (GK Požega, 11.3.2022.) u kojoj su igrali mentorica i docentica Katica Šubarić (Gospa), diplomant Marijin Kuzmičić (Kapelan) i studenti Matko Trnačić (Vitez) i Anabela Sulić (Službenica). Određena kao „sentimentalna farsa“, Romanca o tri ljubavi počinje prikazom samotnog života u zamku gdje Gospa, opasana pojasom nevinosti, u društvu Službenice i Kapelana, dušobrižnika i predanog uzgajatelja ruža, čeka povratak svojeg muža iz križarskog rata. Dolazak Viteza (koji je htio samo malo predahnuti) unosi pomutnju u živote mladih žena: Gospa se zaljubljuje, ali ne želi putenu ljubav kako bi ostala vjerna mužu (omiljeni navod je „Pasti ili ne pasti“), dok Viteza zaljubljenog u Gospu mlada Službenica uopće ne zanima. Naravno, zgroženi Kapelan sluti nevolju jer je odgovoran za Gospinu krepost. Dvije žene prijateljski „dijele“ Vitezov život (o čemu on nema pojma) pa Gospa s njim danju razgovara i šeće ružičnjakom, a Službenica noću uživa u tjelesnoj ljubavi. Jadni Vitez nema predaha, što za njega u konačnici završava tragično.
Šoljan se u tekstu duhovito poigrava naznakama poznatih citata pa dok uživamo u samom tekstu, pokušavamo se sjetiti izvora. Scenografija (Nina Silobrčić, Marija Matijanić) jasno ukazuje na različita mjesta zbivanja, kostimi (Nina Silobrčić) vrlo dobro ističu status (gospodarica i službenica), funkciju (svećenikova halja) i karakteristike (perika i oklop naglašavaju komični izgled manipuliranog Viteza) pojedinog lika, dok glazba (Marijin Kuzmičić) izvrsno dočarava ugođaj davnih vremena.
Iskoristit ću repliku „ovo nije zamak nego zamka“ pa istaknuti da je ovaj Šoljanov tekst, iako zabavan i dopadljiv, donekle zamka jer su se situacije tako brzo mijenjale da ih (naši) protagonisti nisu u svakom trenutku uspijevali „uhvatiti“ (ali budući da „praksa stvara majstora“ daljnje će izvedbe to vjerojatno „srediti“ ). Svaka izvedba je drugačija (u čemu leži neizrecivi šarm žive izvedbe) i u ovoj me je očarala Anabela Sulić (1998.) ulogom Službenice jer je duhovito uspjela povezati neuzvraćenu ljubav, odanost gospodarici i odlike pametne službenice (sjajna scena ispovijedi ili tužaljka zbog Vitezovog nemara). Kao što pristoji vitezu/trubaduru i Trnačić pjeva (odlično), a izvrsno je da mu se pjevanje „kvari“ kako biva pospaniji.
Programi Gradskog kazališta Požega ne mogu, dakako, biti vezani samo uz AUKOS, ali iskustvo s ovom predstavom pokazuje da bi se buduće predstave u velikoj mjeri trebale oslanjati na glumce koji izlaze iz nje. Posebno na mlade Požežan(k)e.