Tvrdnja da nije svako zlo za zlo prilično je upitna jer, recimo, u kazalištu pomanjkanje novaca ili slab odaziv publike teško da može izazvati optimističke prognoze! Ipak, u posljednje vrijeme primjećujem da se „kazalištarci“ prilično uspješno hvataju u koštac s poteškoćama, uspostavljajući suradnju temeljenu na zajedničkim materijalnim dobrima, mogućim „dopunama“ ansambla za pojedinu predstavu i razmjeni gostovanja. Mada se svi dobro sjećamo dogovora među nacionalnim teatrima, ne mogu se u vezi toga sjetiti neke dobrobiti za publiku (ili za njihov repertoar!), a razloge si možete sami domisliti. S druge strane, duboko vjerujem da će dogovor između „slavonskih“ kazališta dovesti do kvalitetnih rezultata (predstava) jer iako variraju u broju glumaca (od nula do zavidnog broja), sva kazališta igraju repertoar za odrasle i djecu (Gradsko kazalište „Joza Ivakić“ Vinkovci, Gradsko kazalište Požega i Kazalište Virovitica, dok su u Osijeku programi razdvojeni na dva kazališta: HNK i Dječje kazalište „Branko Mihaljević“), sva kazališta imaju vlastite zgrade i zemljopisno su relativno blizu. Nije naodmet podsjetiti da im je nadomak Akademija za umjetnost i kulturu Osijek i da su neka od kazališta njezina Nastavna baza, pa se na njihovim pozornicama igraju diplomske predstave (tako se mogu vidjeti mladi glumci, potencijalni članovi ansambla). Iako je svako od kazališta organizator ili suorganizatora nekog festivala (SLUK, Festival glumca, VIRKAS, OLJK, Dani požeškog kazališta) novi dogovor najavljuje zajednički festival pod nazivom „Slavonski KaFe“ (Slavonski kazališni festival) na kojem će se predstaviti najbolje predstave pojedinog kazališta (bilo bi zanimljivo saznati način izbora!).
18. Virovitički kazališni susreti (VIRKAS) prilično su bezbolno uspjeli doći svojem kraju (obzirom na veliki broj gostujućih predstava) pa je u predzadnjem tjednu publika mogla vidjeti komediju Ive Brešana Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507 u režiji Jasmina Novljakovića i u koprodukciji GK „Joza Ivakić“ Vinkovci, NP Tuzla, HK Pečuh i UO Slavonski Brodvej (5.3.2022.). Pojava Krista u okrilju kasarne nije samo Brešanov (1936.-2017.) kritički i duhovit opis odnosa koji je prema vjeri gajila ateistički orijentirana sredina, nego paralelni prikaz vojnih starješina (kapetan Ristić, major Kajferović, pukovnik Pilić) i biblijskih likova (Krist, Kajfa, Poncije Pilat) pokazuje da nema „ništa novo pod Suncem“. Spomenuto djelo uvršteno je među „groteskne tragedije“ i pripada među rana Brešanova djela (1973.) , pa iako nam danas djeluje benigno, dugo se čekalo na njezino postavljanje.
Novljaković je smanjio broj likova (ovisno o raspoloživim glumcima), pa su vojnike zaigrali završeni studenti osječkog AUK-a: Andrija Krištof (Bartol), Luka Stilinović (svećenik Batistinović), Matko Duvnjak Jović (Jovanče), Ivan Simon (Kafail), Domagoj Ivanković (Suljo) i Karlo Bernik (Matek) te glumci iz drugih sredina, Zorko Bagić (profesor Filipi, Vinkovci) i Dejan Fajfer (Pišta, Pečuh), njihove su nadređene glumili Vedran Dakić (vodnik Škarić), Vladimir Andrić (kapetan Ristić), Ljubo Zečević (major Kajferović) i Goran Grgić (pukovnik Pilić), dok se Adam Vuić činio Isusom. Davor Molnar je scenografiju složio od velikih pokretnih elemenata koje su pomicali sami glumci uz marševsku glazbu (Denis Hadžić) naizmjence slažući vanjski i unutrašnji prostor, a izbor kostima /uniforma i likovno prepoznatljiva Isusova odora su djelo Jasminke Petek Krapljan.
Iako je grupna gluma mladih vojnika simpatična, ne mogu se oteti dojmu da je tekst trebalo još kratiti jer se zbivanje „valja“ sporo, čak i zamorno, budući da je aktualni politički odnos prema vjeri ukazao na određene slabosti teksta, pa bi pomak s vjerskih problema na naglašavanje „međuljudske komponente“ (paralela između biblijskih likova i vojnih činova) mogao jače istaknuti vječne teme izdaje i demonstracije moći nasuprot pojavi poštenja i odanosti. Spomenula sam da su mladi glumci bili dopadljivi, osobito u igri parova poput Ivanković-Bernik ili Ivanković- Simon, ima šarmantnih pojedinačnih nastupa (Stilinović, Bagić), zanimljiv je odnos Andrić-Dakić te gradacija lika žrtvovanog kapetana Ristića u interpretaciji Vladimira Andrića.
U uvodnom dijelu pisala sam o prednostima „okupljanja“ različitih kazališta oko određene predstave, a završit ću s konstatacijom da pri tome postoji i nedostatak. Naime, glumačke obaveze u matičnim kazalištima mogu onemogućiti osvježavanje repriznih izvedbi, pa tada umjesto živahne i duhovite predstave imamo ovakvu: tromu i dugu.