Svake godine, skoro već dva desetljeća, na početku veljače počinje manifestacija Virovitički kazališni susreti (VIRKAS) kojoj prethodi premijera, a sve zbog obilježavanja 3. veljače, datuma kada su 1900. glumci, uz svirku Tamburaškog društva „Sloga“, u gostionici „Grčić“ izveli šalu Sluge muzikanti i tako najavili početak kazališnog života u Virovitici (Dan kazališta Virovitica). Od godine 1945. traje u Virovitici kontinuirani kazališni život, a da postoji zainteresirana kazališna publika pokazuju i ovogodišnji 18. Virovitički kazališni susreti „predvođeni“ premijerom drame Zima jednog lava Jamesa Goldmana u režiji Roberta Raponje i Draška Zidara (11. 2. 2022.).
Američki dramatičar i scenarist James Goldman (1927.-1998.) poznat je upravo po spomenutom djelu (The Lion in Winter, 1966.) najviše zahvaljujući filmu redatelja Anthonyja Harveya (1968.) u kojem su Peter O'Toole i Katharine Hepburn utjelovili kraljevski par. Ova povijesna drama zbiva se u dvorcu Chinon na Božić 1183., a tema je prepirka između aktualnog engleskog kralja Henryja II. (Igor Golub) i njegove supruge Eleanor (Blanka Bart) jer se ne uspijevaju dogovoriti kojeg bi od trojice sinova, Richarda (Goran Koši), Geoffreya (Goran Vučko) ili Johna (Mihael Elijaš), izabrali za budućeg kralja. U dvorcu istovremeno borave Alisa (Monika Lanšćak), potencijalna Richardova supruga i njezin polubrat, francuski kralj Filip II. (Vedran Živolić).
Mada je autor sačuvao odnose među povijesnim likovima, radnja je ipak fiktivna. Funkcionalna scenografija i stilizirani kostimi Jasmine Pacek maštovito su dočarali povijesni trenutak, Zoran Bulatović Bale glazbom je naznačio određene dramske trenutke, dok je oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj izvrsno istaknuo promjene u zbivanjima (aparatom za dim koristio se inteligentno i suzdržano) što je sve zajedno ponudilo odličan okvir za glumačku igru. Kako je Shakespeare „dežurni“ pisac povijesnih drama, Goldman je od njega „preuzeo“ duh i atmosferu „kraljevskih“ drama, mada dijalozi kralja i kraljice jasno ukazuju na njegov „šeretski“ način, nimalo blizak bardovom poimanju povijesne zbilje.
Definiramo li obitelji kao „osnovnu ćeliju društva“ onda se obiteljska situacija (rasprava o kraljevom nasljedniku ili prosto rečeno borba za moć i utjecaj) može smatrati modelom za istovjetna događanja na širem planu poput grada, pokrajine, države ili svijeta. Mogućnost prepoznavanja općeg na primjeru pojedinačnog (uz dramaturški vješto osmišljene povijesne činjenice) čini ovu dramu izvedbeno zanimljivom. Rasprava o budućem vladaru svela se na izbor između najstarijeg Richarda i najmlađeg Johna (srednji Geoffrey ne dolazi u obzir) pri čemu izbor „svojeg“ miljenika kralj i kraljica potkrepljuju uvjerljivim argumentima poput vojske, posjeda ili slobode. Ujedno na površinu izlazi sva složenost suparničkih odnosa između oca i sinova, ne samo u vladarskoj domeni nego i kao muškaraca.
Pravi su protivnici ipak kraljevski supružnici, što Blanka Bart i Igor Golub prikazuju bespoštedno i nepokolebljivo tijekom cijele izvedbe. U njihovim dijalozima titra podrugljivost koja, budući pomalo opasna, lako prelazi u prijetnju. Eleanor boravi u dvorcu jer je prigodno puštena iz tamnice i njezina sudbina je nesigurna, no Bart svoju kraljicu igra suvereno i bez straha (u stvarnosti ona će nadživjeti svojeg supruga i dva sina). Umjesto „zabavnih“ uloga, Goranu Košiju se ukazala prilika zaigrati Richarda I., najstarijeg živućeg sina poznatog po vojnim uspjesima (otuda nadimak Lavlje srce) i „pravog“ pretendenta na englesko prijestolje, što on vrlo uvjerljivo donosi. Kada su sinovi u naletu očeve srdžbe zasužnjeni u kladama, pokraj Elijaša (koji se neprestance češe i trza) i Vučka, Koši jedini djeluje siguran u svoj spas. Verbalno škrta uloga taman stasalog francuskog kralja Filipa II. omogućila je Vedranu Živoliću da ležerno, ali domišljato prikaže odnos svojeg lika prema članovima engleske kraljevske kuće – od homoerotike do spletkarenja. Lik nesuđene Richardove supruge Alise (Alais) i navodne ljubavnice njegovog oca Henryja II. (u drami se istinski vole) glumi Monika Lanšćak, koja usprkos ljupkoj pojavi zbog neprimjerenog govora djeluje neuvjerljivo (pjevački je bolja).
I najvještije uprizorenje „zgusnutog“ dramskog teksta može kod gledatelja izazvati zamor, ali mi iskustvo govori da glumačka predanost može predstavu itekako približiti publici. Po mojem sudu, baš to se dogodilo Zimi jednog lava.