Varaždin se tradicionalno opisuje kao „barokni grad“ i „grad glazbe“, pa mi nikada nije bilo jasno zašto se na pozornici lijepog Helmerovog kazališta ne postavljaju opere, makar i one komorne (ili u koncertnoj dvorani, jedinoj i jedinstvenoj u odnosu na ostala hrvatska kazališna zdanja istog arhitekta) jer sam sigurna da bi se odazvali nekadašnji polaznici varaždinske glazbene škole. U posljednje se vrijeme situacija djelomično promijenila pa je u repertoar uvršteno nekoliko „malih“ opera (Caccia lontana, Dnevnik Anne Frank) među kojima se od nedavno našla i Mozartova komična opera (točnije singspiel) Bastien & Bastienne u režiji Ozrena Prohića i u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu.
Priču o svađi dvoje mladih i seoskom vraču Calusu koji ih miri zahvaljujući lukavosti, napisao je Mozart (1756.-1791.) na libreto F.W. Weiskerna, J.H. Muellera i J.A. Schachtnera kada je imao dvanaest godina (1768.), a nakon studentskih (koje nažalost nisam vidjela) izvedena je i profesionalna predstava (HNK, 16.2.2022.) pod ravnanjem Matije Fortune u kojoj su Stjepan Franetović (1974.) i Darija Auguštan (1996.) utjelovili mladi par, dok je ulogu Calusa pjevao Siniša Štork (1966.).
Opera je glazbeno-scensko djelo pa nije dovoljno da dobro zvuči (što je u ovom postavu bilo besprijekorno), nego također mora biti vizualno uvjerljivo. Scenografska vizija Žorža Draušnika nije mi bila posve jasna, posebno odabir velikih vrata (koja se na kraju nanižu „po crti“) i bezličnog namještaja, jer niti Calus mora sjediti za stolom, niti Bastienne treba skakati po sofi, a završna scena „migoljenja“ pomirenog para ispod dekice graniči s idejom iz „petparačkih“ romana da se sve razmirice rješavaju „u krevetu“. Inače maštovita kostimografkinja Petra Pavičić zaogrnula je Calusa kućnim ogrtačem (vjerojatno su zbivanja smještena u njegovoj kući / uredu), Bastien je odjenut u svjetlucavi sako i ružne, trenirci nalik hlače, dok se ljupka Bastienne, prvotno u zgodnoj crvenoj haljinici s keceljom (asocijacija na dindrlicu) kasnije odijeva u prozirnu crnu haljinu (uz visoke crne čizme i dugačke crne rukavice) čime poništava ideju o mladoj naivnoj djevojci.
Smatram da nisu potrebni vulgarizmi u prijevodu, jer žargon ne znači ujedno osuvremenjivanje teksta (Lada Kaštelan, Dunja Toth-Šubajković), a ne vidim baš nikakvog razloga da se čita tekst koji pjevači pjevaju (prijevod ima smisla kada se pjeva u originalu, što ovdje nije slučaj) jer su pjevačke artikulacije bile besprijekorne (što je, vjerujem, bio slučaj i sa studentskim nastupima). Pokušavam shvatiti zašto je iskusni redatelj poput Ozrena Prohića u svojoj podjeli odabrao dvoje pjevača koji na sceni vrlo teško mogu vizualno prikazati mladi par jer topli tenor Stjepana Franetovića i kristalni sopran darovite Darije Auguštan teško mogu dočarati njihov vizualni raskorak. Najte kaj zameriti!