Životni i profesionalan put izraelskog plesača i koreografa Ohada Naharina (1952.) počeo je u kibucu Mizra, nastavio se kratkim boravkom u Tel Avivu (Batsheva Dance Company) i odlaskom u Ameriku (na poziv Marthe Graham) gdje je nakon pohađanja prestižnih baletnih škola ostvario profesionalnu karijeru. Godine 1990. vratio se u Izrael i postao umjetnički ravnatelj Batsheva Dance Company (do 2018.). Skupina se, zahvaljujući njemu i gostujućim istaknutim koreografima, vinula u vrh plesne umjetnosti. On je dodatno osnovao The Young Batsheva Ensemble i razvio vlastiti plesni jezik „gaga“. Naharin „gagu“ ne naziva plesnom tehnikom nego jezikom jer „slušamo svoje tijelo i prvo čujemo što ono nama govori, prije nego mu kažemo što da radi. (…) Svjesni smo povezanosti između napora i zadovoljstva, svjesni udaljenosti između naših dijelova tijela, svjesni trenja našeg mesa i kostiju, osjećamo težinu naših dijelova tijela. (…) Mi smo graditelji tijela s mekanom kralježnicom.“
Prvo gostovanje Batsheva Dance Company u Zagrebu bilo je na 19. tjednu suvremenog plesa (2002.) s predstavom Decadance u koreografiji Ohada Naharina, nakon čega su gostovali još dva puta (2010., 2014.). Decadance je svugdje tražena predstava i Naharin ju je radio i s drugim plesnim ansamblima, a zahvaljujući scenskim asistentima (Matan David, Ian Robinson, Erez Zohar) i baletnoj majstorici Ivi Višak ušla je u baletni repertoar zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta (11.11.2021.).
Naslov predstave ponekad se piše Dekadance jer se radi o fragmentima iz Naharinovih predstava nastalih tijekom prvog desetljeća njegovog umjetničkog vođenja Batsheva Dance Company (2000.). Povremeno bi u predstavu unosio nove fragmente, ali su neke plesne točke ostale u svim predstavama. Takva je Echad Mi Yodea (Tko zna jednoga), tradicionalna židovska vjerska pjesma od trinaest stihova koja se pjeva za Pashu i koju je uz svirku rock grupe „The Tractor's Revenge“ Naharin zamislio kao koreografiju za petnaest ljudi i stolaca. Plesači se poput vala u brzom ritmu dižu, sjedaju i okreću na polukružno razmještenim stolicama (jedan se mimo svih baca na pod) pri čemu pjevaju i postupno svlače svoja crna odijela do donjeg rublja. Uspoređujući originalnu izvedbu (zbog koje je na 50. obljetnicu države Izrael na Naharina vršen politički pritisak da „uvredljivo“ donje rublje zamijeni „pristojnim“, ali se on, uz podršku ansambla, izborio za umjetničku slobodu) s ovom zagrebačkom, mogu ponovo sa zadovoljstvom zaključiti da imamo zaista odlične plesače.
Izdvojila sam taj nastup, jer mi je izuzetan iako nema nikakve veze s ostalim točkama što je vječni problem s predstavama koje su osmišljene kao popis ili pregled. Čudno da u pozamašnoj programskoj knjižici nije bilo mjesta za popis predstava iz kojih su izvučeni fragmenti. U početnoj sceni vesela skupina nešto čeka i „ubija“ vrijeme neozbiljnim gestama; ples u parovima unosi nježnost ili šalu, dok skupne scene djeluju vrlo energično. Zanimljiva je dionica u kojoj pojedinci plešući izgovaraju svoje želje (kao što reče Yuho Yoshioka (na engleskom): „Teško mi je govoriti, ali ples je lagan, vrlo lagan“), a za publiku je bio zadužen Tomislav Petranović u „igri eliminacije“ (dobro smo prošli jer su u nekim sredinama gledatelji morali plesati).
Što se tiče samih izvođača, oni su bili plesači „s mekanom kralježnicom“ i izvanredno usklađenih pokreta (drugo niti ne očekujem) pa ću ih sa zadovoljstvom nabrojati (dvojicu već jesam): Saya Ikagami, Nika Kristina Crnić, Natalia Kosovac, Helena Troha, Mutsumi Matsuhisa, Lada Rora, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro, Valentina Štrok, Taiguara Goulart, Mario Diligente, Bart Engelen, Drew Jackson, Takuya Sumitomo, Balint Rauscher i Vid Vugrinec (postoje i alternacije). Autorski tim su standardni Naharinovi suradnici jer se pri prijenosu koreografije kostimi (Rakefet Levy), oblikovanje svjetla (Avi Yona Bueno) i oblikovanje /montaža zvuka (Maxim Waratt, Ohad Fishof, Stefan Ferry) ne mijenjaju, pa ostaje sačuvan ugođaj predstave bez obzira na moguće izmjene. Glazba je bila u rasponu od elektroničke do orijentalne, a pojavila se obrada poznate pjesme (Dick Dale, Hava nagila) i neobična završna pjesma You are Welcome The Beach Boysa.
Sasvim mi je jasno zašto je publika očarana predstavom Decadance: dinamični glazbeni i koreografski prijelazi potpuno su u skladu s našim ubrzanim životnim tempom u kojem nemamo vremena razmišljati o viđenom. Osim sjajnog „plesa na stolcima“ , niti jedna se slika nije trajno ugnijezdila u mojem sjećanju. Ono što doista pamtim su plesači potpuno „omekšane kralježnice“.