Već desetljećima u povodu Dana radija (15. svibnja) na programima zagrebačkih radio stanica slušamo snimku uzbuđenog ženskog glasa kako izgovara „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb“ (bez nastavka upućenog malobrojnim pretplatnicima da jave, čuju li program). Iako se tvrdi da je rečenicu izgovorila Božena Begović (1901.-1966.), glumica, prevoditeljica, književnica i spikerica netom ustoličene radio stanice u 20 sati i 30 minuta 15. svibnja 1926. iz studija na Trgu svetog Marka broj 9, to po svemu sudeći ipak nije točno. Legendarni je pozdrav, tvrde izvori, izrekao prvi direktor i suosnivač radija dr. Ivo Stern, dok je snimka koju recentno slušamo na radio valovima, rekonstrukcija koju je 1957. snimila Božena Begović zbog obilježavanja godišnjice radija. Osim te „legendarne“ rečenice i sjećanja polaznika Pionirskog kazališta (PIK) kojeg je osnovala 1948. i vodila do 1953., malo se zna o Boženi Begović.
Sklona istraživanju radijske povijesti i radiofonijskom kazalištu, Pavlica Bajsić Brazzoduro odlučila je predstavom Halo, halo, ovdje Radio Zagreb (Zagrebačko kazalište mladih, 17.2.2022.) prikazati jedan težak, ali častan život. U predstavi slušamo sjećanja PIK-ovih polaznika, kasnijih ZKM-ovih glumaca Slavice Jukić i Franje Đimija Jurčeca na „tetu Boženu“, glasove same Božene Begović i njezine družice Joe, Joelle Vuković, ali i anketu kojom se pokušava pokazati koliko je slabo poznata (što nije relevantan pokazatelj jer ispitanici često ne znaju puno ni o „poznatijim osobama“).
Redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro (intervju uoči premijere pročitajte ovdje) ujedno je autorica dokumentarnog radijskog zapisa, dok je dramaturg Tomislav Zajec autor teksta, pa u znakovito osmišljenom prostoru (Stefano Katunar) ispunjenom visećim telefonskim i audio slušalicama, starinskim radio aparatima, pozornicom za pjevačke nastupe, improviziranim radijskim studijom i stambenim prostorijama, pratimo scene iz života Božene Begović. Iako je bila glumica u Beču i Steyru, došla je 1923. na poziv oca, pisca Milana Begovića, u Zagreb kako bi glumila u njegovom djelu Svadbeni let. Ona je u ovoj sredini sigurno imala problema s jezikom, ali i s mentalitetom („umirala od nostalgije za velikim gradovima“) pa putuje između Zagreba i Dubrovnika (majčino boravište).
O radu na Radio Zagrebu piše u Autobiografskom zapisu iz 1948. ( Stih – proza – teatar, 1974.): „Tu sam dobila mjesto kao prva spikerica zagrebačke Radio-stanice. Prva i jedina. Radila sam dvanaest sati dnevno, upoznala potpuno bespravnost privatnih namještenika, svađala se s direktorom i radila do iznemoglosti. Prestala sam s književnim radom. Nakon godinu dana opet bijeg i opet Dubrovnik. Selim svoju biblioteku i hoću konačno da radim. Za pola godine utukla me opet je provincija. Izgubila sam potpuno volju za život“, iz čega proizlazi da joj rad na radiju nije previše značio. Željela je pisati i prevoditi, ali ne pod bilo koju cijenu, pa je uspostavom NDH odbila bilo kakvu suradnju. „Od prvog dana htjeli (su me) prisiliti da radim za njih. Nisam popustila i nisam pisala za okupatora, mada su toliko navaljivali, da više nisam znala kako da se obranim. (…) Bojala sam se strašno, upravo panično – ali nisam popustila, pa neka me đavo nosi!“.
Budući da se Bajsić Brazzoduro usredotočila na radijski dio Boženina djelovanja, na vrlo duhovit način su prikazani tijesni studio i neprimjereni uvjeti rada (stol, stolica, crvena lampica) u kojima se spikerica Božena (Barbara Prpić) i direktor Stern (Rakan Rushaidat) pokušavaju koliko-toliko smjestiti (nakon najave glazbene izvedbe, spikerica se provlači ispod stola, donosi ploču i gramofon uključuje vrtnjom ručke). Prpić s lakoćom prelazi iz sjetnog u entuzijastičko stanje lika jer fragilna i obrazovana književnica ponekad teško podnosi okolnosti u kojima živi (zanimljivi zapisi o njezinu kazališnom radu u Jugoslaviji u knjizi Snježane Banović Kazalište za narod“ - Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945.-1955. „Fraktura“, 2020.) pa iako svaki posao radi bez zadrške, nesumnjivo joj nije lako.
Od predstave Hoerspiel (2013.; Igorovu kritiku pročitajte ovdje) Pavlica Bajsić Brazzoduro razotkriva tajnu „malih ljudi u kutiji“ i izvanredno dočarava nastajanje radijske drame u počecima radija što je, prateći trag „legendarnog“ poziva, pokazala i u ovoj predstavi (poput zaštitnog znaka i ovdje velika limena ploha trešnjom izaziva dojam nevremena!). „Radijski“ sastav odlično svira (Sreten Mokrović, Rakan Rushaidat, Toma Medvešek i Dino Brazzoduro) kako je to nekada doslovce bivalo u studiju, a neki od njih (Sreten Mokrović, Rakan Rushaidat) uključivo Luciju Šerbedžiju (uloga prijateljice Joe, Joelle Vuković) sjajno pjevaju odlično pogođenu glazbu skladatelja neočekivanog pseudonima Kralj Čačka. Radijski posao nekada nije bio nimalo lak, a i tehnički uvjeti su bili nepredvidljivi, pa je najzabavniji dio predstave prikaz smetnji (nenadmašni Rakan Rushaidat) ili blagonaklonog Krleže (Sreten Mokrović) koji s Boženom igra potapanja brodova a s Joe šah.
Citatom sam potkrijepila činjenicu da Boženi Begović rad na radiju nije bio presudan, ali predstavi jest, što pokazuju naslov i izvedbeni pristup. Dio važan za Boženu, a koji je ujedno vezan i za matičnu kuću, jesu počeci ZKM-a (tada na drugoj adresi) s predstavom Pioniri na ljetovanju same Božene Begović. Odjeveni u kvazi-pionirske uniforme (Marta Žegura) glumački ansambl (osim naravno Barbare Prpić) potpomognut glasovnim snimkama preko šahovske igre prikazuju rekonstrukciju ove prve PIK-ove predstave (30.6.1948.) osvježivši sjećanje na trenutak zbog kojeg su glumca Franju Jurčeca svi uvijek zvali Đimi.
Moram priznati da sam nakon predstave Halo, halo… iz dvorane „Polanec“ izašla razgaljena, ali prvenstveno zbog izvrsnog glumačkog ansambla i sjećanja na davna, pregalačka vremena. Pitam se, što i koliko ova predstava znači nekome izvan ovih zemljopisnih prostora, neopterećenom lokalnim kolektivnim sjećanjem. Zamišljena više kao pokazna, a manje kao problemska, predstava ne ukazuje na istinske probleme Božene Begović: prijelaz iz njemačkog u hrvatski jezik, visoku moralnost nasuprot konformizmu (poput oca) i spremnost da usprkos neugodnostima ide vlastitim putem („… treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono, što smatramo ispravnim.“). Da se umjesto šarmantne i dopadljive napravila analitička predstava (s ovim je glumcima i dalje mogla ostati „zabavna“) i od pojedinačne sudbine iznjedrila opća pojava (gens una sumus), ova bi predstava bila dostojna Božene Begović.