Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine
Da klasike treba približiti najmlađima, da kazalište ima moć s lektirnih i drugih književnih naslova skinuti nepravedno zalijeplјenu etiketu „dosadno“, suglasni su vjerojatno svi. Bitna odluka je jedino kako redatelјi i dramaturzi pristupaju ovakvoj destigmatizaciji i afirmaciji.
Predstava Malog pozorišta Duško Radović San letnje noći redatelja Davida Alića, u adaptaciji dramaturga Đorđa Kosića pokušala je djeci približiti istoimenu pastoralnu komediju. Likovi su majstori, istovremeno i glumačka družina i Puk (Nenad Radović, Katarina Dimitrijević, Nikola Kerkez, Arsenije Tubić, Ivana Adžić, Srna Đenadić, Teodora Tomašev, Marijana Petrović). Nakon antiklimaktičnog početka, majstori žele publici odigrati predstavu iako se ne sjećaju što točno treba uprizoriti. U tome im pomaže Puk koji ih prekida, sugerira replike i posipa ih vilinskim prahom. Prva trećina predstave, dok se majstori ne zaigraju snolike Shakespeareove radnje, nalik je promatranju osobe koja štuca. Taman radnja krene, Puk prekine. Ovo se čak ne može tumačiti ni kao određeni brehtovski postupak u kojem se publiku namjerno izbacuje iz sadržaja jer on praktično i ne počne, a eto ga Puk, utrčava na scenu. Tako ispresijecanu radnju o lјubavnom četvrokutu – Hermiji, Jeleni, Lisandru i Demetru, u početku je Puk morao prepričati publici kako bi objasnio narativ.
U najavama predstave autori inzistiraju da je predstava o prvom polјupcu. Premda je ta tema potentna, zavodlјiva i u kazalištu za djecu i mlade zanemarena, ona se nigdje tokom izvedbe ne problematizira. Junaci Shakespeareove drame se zalјublјuju, istina, oni se i polјube, ali ne postoji odnos ili stav prema njihovim postupcima. Iz radnje nije jasno da je u pitanju njihov prvi polјubac, ne iskazuju se problemi, strahovi ili uzbuđenje prije samog čina ili osjećaji nakon. O čemu je onda ova predstava? Pa, nismo sigurni. U jednom trenutku publiku sa scene pitaju je li im jasno o čemu se radi pa onda sami i odgovore da ništa nije jasno. Iako je zaključak da ništa nije jasno točna, u zraku ostaje neodgovoreno i potpuno logično sljedeće pitanje „pa zašto mi ovo onda gledamo“.
Shakespeareovi likovi predstavlјeni su oživlјenim svakodnevnim predmetima (mikrofonom, gitarom, dairama, kopčama...). Iako je lutkarski teatar predmeta rijedak, pa samim tim scenski efektan i atraktivan postupak, u predstavi je bio nedosljedno proveden. Nejasno je zašto je neki lik ponekad zamijenjen predmetom, a ponekad ga tumači glumac.
Koliko je važna suradnja između različitih kazališnih aspekata lijepo ilustrira maštovita, a potpuno neiskorištena i nefunkcionalna scenografija (kostim i dizajn scene: Mina Miladinović). S obzirom da se radnja komada odvija u šumi, a da su protagonisti priče majstori, scenografija simbolizira drveće koje umjesto krošnje ima velike, metalne zupčanike. Čim se zavjesa podigla i čim su djeca iz publike ugledala scenografiju, gledalištem se začuo uzdah oduševlјenja. Međutim, glumcima kao da je metalna šuma samo smetala dok su utrčavali i istrčavali sa scene, pazeći da se ne sudare. Likovi niti jednom tokom predstave nisu iskoristili ono što je na sceni da se, recimo, sakriju, a redatelј da podijeli zbivanja i scenski prostor.
Najsnažniji je dojam tokom čitave predstave da se glumci nevjerojatno dobro provode na sceni, da je njima zabavno, da uživaju u pjevanju i sviranju, igranju, glumi, a zbunjenoj djeci koja nakon predstave nisu mogla prepričati što su gledala nažalost nije približen dramski klasik. Publika je, možda, suvišan element ovog scenskog tripa.