Vinkovački književnici Josip Kozarac (1858.-1906.) i Ivan Kozarac (1885.-1910.) opisuju u svojim pripovijetkama i romanima ekonomske i političke promjene u Slavoniji odabirući pojedinca čiji život ili sudbina postaju oglednim primjerom. Ivanu Kozarcu je to bio Đuka Begović, bećar i raspikuća iz istoimenog romana (1911.) kojeg je 1970-ih upečatljivo utjelovio glumac Fabijan Šovagović (1932.-2001.), dok je Josipu Kozarcu to bila seoska ljepotica Tena, „simbol Slavonije“, o čijoj sudbini progovara u pripovijetci Tena (1894.).

Josip i Ivan Kozarac bili su bliski rođaci, rodne su im kuće nadomak jedna drugoj u području nazvanom Krnjaš i obojica su istaknuti zavičajni pisci pa je izvrsno kada se njihova djela postavljaju na pozornicama slavonskih kazališta. Suradnjom GK „Joza Ivakić“ Vinkovci, GDK „Gavella“ Zagreb, Ludens teatra Koprivnica, Gradskog kazališta Požega i Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar nastala je predstava Tena – kronika raspada jedne ljepote Josipa Kozarca koju je dramatizirao Borislav Vujčić, a adaptirao i režirao Dražen Ferenčina (Gradsko kazalište Požega, 4.2.2022.).

Terezija Pavletić zvana Tena odrastala je uz „nemarišnog“ oca Jerka, sklonog piću i nenaviklog radu, koji se nakon raspada seoske zadruge Pavletić nije snašao (vremenom je sve rasprodao) i brižne boležljive majke koja je Tenu željela udati za imućnog momka Jozu Matijevića, silno u nju zaljubljenog. Majka nije uspjela jer je ubrzo umrla, ali se njezinom smrću Tena osjetila konačno slobodnom: „…ja sam ja; sve što je na meni, moje je! … Kolika li ju je slast obuzela, kada je oćutila da će sama ravnati svojom voljom, svojom mišlju, svojim tijelom…“. Kada je na putu prema bosanskoj bojišnici u njihovu kuću smješten vodnik Jaroslav Beranek iz češke pukovnije, Tena  se strasno zaljubila i potpuno odbacila nevoljenog Jozu. Idila je kratko trajala jer je vodnik morao u vojnu i Tena je za njim iskreno žalila; on je obećao da će se vratiti, ona je obećala da će ga čekati.

Raskošne slavonske šume pune kvalitetnog drveća, posebno hrasta (Kozarac je kao šumar vrlo dobro poznavao vrijednost rodnih šuma) privlačile su trgovce, pa se u Teninom selu nastanio Leon Jungman, „ljepušast i galantan“, oko kojeg su se okupljale seoske djevojke željne zabave. Tena je i dalje tugovala za svojim vodnikom, no onda ju je otac ponukao da ode Leonu. I dok je s Jaroslavom nevino uživala „u slasti čiste, nepomućene ljubavi“, Leonov luksuzni dom i darovi kojima ju je obasipao iznjedrili su neku novu, drugačiju Tenu koja je „sada živjela u raskošju tijela i neograničenih želja.“ Leon je uživao u njezinu tijelu, a Tena u njegovom novcu, „…jer ona više nije znala što je ljubav.“ Pa se usput našao i lijepi Ciganin Đorđe. Leon je naglo morao otići za novim poslom, pa kako Tena više nije uživala u raskoši i veselom društvu, „njoj je bilo dosadno, strašno dosadno“.

Ocijenivši da bi joj Đorđe mogao davati novaca, a još uvijek zaljubljeni Joza je hraniti, ponudila se obojici, što su oni, zaluđeni njezinom ljepotom, prihvatili. Za razliku od njezinih prijašnjih udvarača, ova su dvojica imali supruge, Đorđe Marušku i Joza Ivku, koje nisu bile nimalo zadovoljne ovim aranžmanom, no bojale su se usprotiviti muževima. Nagla i neočekivana Maruškina ljubaznost nije joj se učinila čudnom, jer je Tena navikla da se žene i muškarci „klanjaju“ njezinoj ljepoti. Kozarac ovako dijagnosticira svoju junakinju: „Nemarišna mekoputnost, to je bila jezgra njezina značaja; oštrijeg, izrazitijeg poteza nije bilo u njezinoj duši. Da ciganka nešto drugo misli, a drugo radi, nije joj ni u snu dolazilo na pamet.“  Baš se to zbilo: stara vračara, Maruškina susjeda, donijela je iz Bosne Teni krasnu maramu za glavu, a njoj „opojenoj  svojom ljepotom, otupljeloj za svako dublje čuvstvo“ ništa nije bilo sumnjivo. Ubrzo je Tena oboljela od kozica, jer je u Bosni „ta pošast harala“ i marama je, pomno i smišljeno, bila zaražena.

Tena je poružnjela („Bila je slična kornjači“) pa su se Joza i Đorđe vratili svojim ženama, a ona je užasnuta razmišljala o budućnosti („Zar će morati raditi i služiti a da preživi?“). Propala su brojna gazdinstva, pa su ih pokupovali doseljeni Česi, među njima i Jaroslav i to baš kuću Tenina oca. I tako su se ponovo susreli Tena i Jaroslav, ali ovaj put ne radosni i bezbrižni mladi ljudi, nego žena kozičavog lica i jednoruki ratni veteran, dvoje gubitnika u  kojima autor sluti zalog bolje budućnosti.

Složila bih se s Ferenčininim zapisom u kazališnoj knjižici: „U adaptaciji Borislava Vujčića, Kozarčev prozni tekst postao je punokrvnom dramom, gdje se pripovjedni predložak koristi kao temelj za novi autorski rad“. Požeška pozornica (nejednake veličine pozornica u različitim kazalištima zahtijevat će svaki put novu prilagodbu) je manja od vinkovačke pa su je rekviziti cijelu „popunili“: tu su debla koja prikazuju hrastovu šumu i panjevi zaostali nakon sječe, lijevi dio zauzima starinski ormar iz kojeg se izljeva zrnjevlje (Marita Ćopo i Dražen Ferenčina), a dodatno je još unesena Leonova luksuzna soba s velikom kadom (u hrastovini). Kada Leon pohara šumu i ode, glumci za njim odnose debla i sobu.

Neka su rješenja duhovita, kao sjekira zabijena u pretjerano visok panj, sat na stablu kojeg se osvijetli (Zdravko Stolnik) pri svakoj promjeni scene (u početku mi je bilo banalno, ali je vremenom postalo ljupko i ponavljanjem učinkovito), drveni okvir oko bračne fotografije u koji se „uglavljuju“ Joza i Ivka (Vladimir Andrić, Selena Andrić) ili tri tikve, prikaz Tenine pokojne majke,  u rukama žena koje asociraju na suđenice (Areta Ćurković, Selena Andrić, Zorko Bagić) i komentarima prate seoska zbivanja (poput antičkog kora).

Marita Ćopo je vrlo maštovito smislila seoske nošnje s pretjerano ukrašenim pokrivalima za glavu, duhovito je zaogrnula Leona (Davor Svedružić) u kućni ogrtač, odabirom višeslojnih crnih haljina triju žena učinila ih je zlokobnima, šarena odjeća Maruške (Martina Stjepanović) i kvazi-uniforma vodnika Jaroslava (Ivan Grčić) dobro pokazuju njihovu pripadnost, a elegantne Tenine (Matea Marušić) haljine ističu njezinu izdvojenost iz seoske sredine. Joza, krčmar (Ivica Lučić) i Ciganin Đorđe (Vedran Dakić) odjeveni su „po seoski“, ali zato Tenin otac (Filip Šovagović) nosi reklju (tradicionalni gornji dio muške odjeće plave boje i ukrašen oko rukava i struka) i bez ijedne riječi, prebirući po žicama, simbolizira ljude koji su postali teški sebi i drugima (na glumačkom tragu velikog Šove). Autorska i scenska glazba (Igor Valeri) u kojoj  se redaju češka narodna (Červena ružičko), zvuk muzičke kutijice, romske pjesme i tambura (uz Šovagovićevu svirku) simuliraju višenacionalnu sredinu, ali ocrtavaju i određena duševna stanja. Recimo, muzička kutijica koju Jaroslav poklanja Teni je simbolika jer kada on ode u rat, kutijica se kvari („Igračka se pokidala“ komentira ljubomorni Joza). Jezično tkivo predstave je vrlo zanimljivo, jer osim hrvatskog  dominira romski (vele znalci, pun žestokih riječi), a osim govorom „razgovaraju“ pjesmom i scenskim pokretom (Maja Huber). Kada Tena oboli i poružni, seljani zapravo likuju što prikazuje okrutna scena u kojoj joj istovremeno pružaju ogledala i prijete dugačkim kolcima (preporuka za sadašnju situaciju?!).

 Tenini se muškarci trude oko nje, a ona ih milostivo prima ili odbija i takvim mi se učinio cijeli glumački koncept. Ljupka se Matea Marušić lagano kreće, pri čemu njezina Tena prolazi vrlo male preobrazbe, pa  doprinos promatranju njezina lika preuzimaju „njezini muškarci“. Vladimir Andrić fino pokazuje promjenu Joze od zbunjenog i stidljivog prosca (znakovita je  Tenina gesta kada ga odbija i ugura mu jabuku u usta) u gazdu i osornog supruga (nevoljenoj Ivki, odličnoj Seleni Andrić) koji, iako dijeli Tenu s Đorđem, vjerojatno naplaćuje mladalačko poniženje. Davor Svedružić suzdržano i nadmoćno prikazuje Leona koji nastoji iskoristiti ponuđenu žensku ljepotu ne mareći ni za što osim za užitak (duhovit odnos prema lakaju kojeg igra Zorko Bagić). Ivan Grčić s puno nježnosti je odigrao zaljubljenog Jaroslava, da bi se nakon dvije godine vratio u isto okruženje (ne znajući za Tenino ljubovanje) i nastavio gdje je prekinuo. Ciganska družba koju čine  Đorđe, Maruška i gatara (Areta Ćurković) čine zasebnu skupinu, jezičnu i blisko povezanu: gatara je pomogla Maruški da zatrudni, a rođenje sina i okužena Tena potpuno su vratili Đorđa ženi. Skupne scene, poput nastupa narikača ili seljana koji se udružuju protiv nemoćnu poružnjele Tene, možda najbolje oslikavaju mentalitet i ozračje sredine.

Predstava Tena – kronika raspada jedne ljepote više je od uspjelog  kazališnog čina. Ona je primjer da se može i mora surađivati, jer kazalište svojom zarazom štiti od korone.