Vrlo je rijetko umjetnost samoj sebi svrha (l'art pour l'art) jer obično izvire ili iz umjetnikove pobude da nešto obznani ili zbog nekog društvenog poticaja. Nesklona sam prosuđivati umjetnički čin prema humanim ili socijalnim kriterijima, ali usprkos takvom pristupu, nedavno me je zaskočila sasvim neumjetnička situacija koju, zbog njezine rijetkosti i ujedno dragocjenosti, naprosto nisam mogla zanemariti.
Ukratko, odlazeći prilično redovito u Zagrebački plesni centar kako bih barem djelomice uspjela pratiti njihov frekventni program, pohodila sam predstavu Usred svega u koreografiji Vesne Mimice (21.1.2022.). U predstavi „plešu, govore“ Branko Banković (Studio za suvremeni ples) i Matija Gašpar (ADU), dramaturg je Luka Bosanac, vizualni dio su ostvarili Robert Štimec (scena), The House (kostimi) i Marin Frankola (dizajn svjetla ), a Siniša Tvorić je autor glazbene obrade.
Uoči početka predstave shvatili smo da sam ja jedina gledateljica i da je izvedba u danim prilikama možda pomalo apsurdna jer je prilično bizarno da je izvođača dvostruko više od publike! Potez koji su plesači povukli ja sam doživjela kao vrhunac umjetničkog poštenja jer su pokazali poštovanje i ljubav kako prema vlastitom trudu, radu i umjetnosti, tako i prema onima (onoj) koji ih dolaze gledati. O da, otplesali su oni predstavu i potpuno se mogu složiti s Bankovićevom opaskom: „Bilo je to čudesno iskustvo“.
Prema programskoj cedulji, tematsko uporište predstave je Gestalt psihologija koja se temelji na spoznaji da cjelina stječe novu, drugačiju kvalitetu od one pohranjene u bilo kojem od sastojaka (cjelina je više od sume dijelova). S naznakom da je to „priča o dva stolca“ (iako ih je puno više), predstava se „poigrava“ prostorom, razdvajanjem (ljepljivom trakom) i ponovnim sjedinjenjem pa iako plesači većinu vremena fingiraju nezavisnost, prepoznatljiva je, s odmakom, povezanost njihovih pokreta.
Odnos plesača prema stolicama (svatko ima „svoje“) naizmjenično je aktivan i pasivan jer „komuniciraju“ s njima, ali ih i nemarno bacaju. Iako su stolice izgledom različite, postoje određene sličnosti (bijele pripadaju istom kompletu, a one tapecirane jednakim uzorkom razlikuju se u visini) pa njihovo preslagivanje unosi novi vizualni utisak na tragu „načela sličnosti“ (jedno od načela Gestalt psihologije).
Posebnost ove (baš ove, jedine takve) predstave očitovala se u usredotočenosti izvođača i ugodnom ozračju, čemu je vjerojatno doprinijela situacija u kojoj smo nas troje zatekli: međusobno različiti i smješteni svatko u svojem prostoru, postali smo zajednica natkrivena istim plafonom.