Sve sam sklonija poslovicama i aforizmima jer mi te sažete forme omogućuju izravno definiranje nekog fenomena. Poput recimo rečenice da sve velike rijeke dolaze iz provincije, koja u prenesenom značenju minorizira nečije porijeklo i vrednuje njegov doprinos zajednici. Jasno mi je da zbog svojeg habitusa velika kazališta, usprkos novonastalim uvjetima, moraju i dalje njegovati klasični repertoar, ali je ipak zanimljivo da se libe komentirati aktualne događaje i da predstave takvog tipa  nalazimo u malim nezavisnim kazalištima koja nastupaju prigodno i sporadično. Takva je predstava Krizni stožer u produkciji UOKD „Rebel“ i režiji Mirana Kurspahića nastala kao „odgovor na recentnu stvarnost koja se još uvijek čini pomalo nadrealnom“, a takva je i monodrama Dobrodošli u KLUB u produkciji Kotar teatra iz Delnica koju u vlastitoj režiji izvodi glumac Silvio Vovk (Histrionski dom, 20.1.2022.).

Priča prati uspon (dramaturg Filip Jurjević) mladog menadžera bez skrupula i moralnih dvojbi pa iako sadržaj nalikuje aferi oko čelnog čovjeka tvrtke JANAF i njegovog „Kluba“ u kojem se družio s „uglednim i moćnim ljudima“ (podaci u redakciji), radi se o arhetipu. Naš „menadžer godine“ posjeduje recept za uspjeh u kojem je glavni sastojak poznanstvo važnih i nadasve korisnih ljudi. Zahvaljujući šarmu i opuštenosti Vovk odlično prikazuje muškarca koji je uspio jer je, kako kaže, „kreativan i hrabar“ (što bi se moglo i drugačije opisati). On u naletu iskrenosti  priznaje da mu je ipak najvažnija „misao o vlastitoj guzici“.

Elegantna i neobavezna odjeća, mobiteli koji zvone različitim melodijama kako bi uvijek znao tko ga zove i prilagodio se razgovoru, ležerno baratanje velikim sumama novaca i spremno prihvaćanje poslovnih izazova predstavljaju opća mjesta uspješnog muškarca u prostoru labavih pravila i bez precizno definiranih zakona. I iako zvuči komično, strašno ga je čuti kada komentira krivičnu prijavu: „Imaju dokaze? Pa što!“ jer djeluje da je replika „prepisana“.

Na sceni se nalazi akvarij u koji ubacuje provokativne kartice, nekoliko izvora svjetlosti i petnaest sličnih kartonskih glava nasađenih na tanke šipke, a najupečatljiviji je pod prekriven papirnatima trakama za koje ubrzo otkrivamo da se radi o ugovorima i opasnim dokumentima provučenim kroz rezač papira. Zbog dosta glazbe (ZLIN) i koreografije predstava djeluje pomalo lepršavo, ali baš ta oprečnost između izvedbe i sadržaja stvara dodatnu nelagodu. Mislim da bi Vovk možda  trebao biti ciničniji u svojem nastupu jer bi tada publika bolje uočila da se ovakvi tipovi (predatori) sprdaju sa svima nama.