Ravnatelji drama, opera i baleta vole govoriti o naslovima koji predstavljaju „željezni repertoar“ i koji se moraju uvijek iznova stavljati na repertoar jer predstavljaju „obavezne likove“ svakog „ozbiljnog“ kazališta. Iako se među njima mogu naći vesele opere ili one u kojima glavni junaci na kraju ipak  ne umiru, češće su to mračna djela. U slučaju talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija (1858.- 1924.) nezaobilazne su  (i pravoj opernoj publici dobro poznate) Tosca, Madame Butterfly, La boheme i Turandot pa je postavljanje njegove razigrane opere Lastavica u režiji Huga de Ane i pod ravnanjem maestra Lorenza Passerinija, a po odabiru novog ravnatelja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Giorgia Suriana, bilo istinsko iznenađenje (21.10.2021.).

Ova opera koja je prvotno zamišljena kao opereta (izbačeni su govoreni dijelovi, ali su zadržane lagane melodije) prikazuje neuspjelu vezu između kurtizane Magde i mladog Ruggera (libreto Giuseppe Adami prema libretima A.M. Willnera i H. Reicharta) jer se ona, usprkos strastvenoj uzajamnoj ljubavi, ne može udati za njega pa se vraća prijašnjem životu u kojem ju uzdržava bogati bankar Rambaldo.  Za razliku od Violette iz Verdijeve Traviate (Dumas, Dama s kamelijama), Magda bez ikakve vanjske prisile odlučuje napustiti voljenog čovjeka (otklonivši njegovu bračnu ponudu) smatrajući da je njezina prošlost pogubna za njegovu budućnost pa je i ova opera žalosnog završetka (mada ne sa smrtnim ishodom).

Puccini je Lastavicu označio „lirskom komedijom“, pri čemu naslovom ukazuje na Magdu kao pticu selicu između željenog i mogućeg života. Osim istinski zaljubljenih Magde i Ruggera, postoji još jedan, manje strastven, a više praktičan par, a to su njezina sobarica Lisette i pjesnik Prunier koji se udružuju u namjeri da Lisette promoviraju u pjevačicu (što im ipak ne uspijeva). Prva dva čina opere smještena su u Parizu (Magdin salon, kavana Bullier), a teći čin u kućici na Francuskoj rivijeri. Radnja se zbiva sredinom 19. stoljeća, iako je redatelj, koji je ujedno scenograf i kostimograf, zagrebačku predstavu datirao u  1920. te ju je tako i opremio.

Budući da sam vrlo osjetljiva na izgled scenografije, zateklo me obilje ukrasa u prva dva čina: Hugo de Ana posegnuo je za secesijom (art nouveau), vrlo popularnim dekorativnim stilom na prijelazu 19. u 20. stoljeće pa iako sam i sama sklona secesijskim viticama, mislim da je ipak malo pretjerao. Preko zidova Magdinog salona koji su urešeni ogromnim cvjetnim motivima, dodano se projiciraju scene „ludih“ pariških provoda, dok je namještaj tapeciran sitnim cvjetićima (na tragu bidermajera) pa je taj „vrtni“ ambijent malo naporan, da ne kažem kaotičan jer se dodatno uokolo vrzmaju brojne žene odjevene u svjetlucave haljine.

Plesna dvorana Bullier zakrčena je stolićima, stolicama i velikim kipovima u obliku ženskih figura (to se sve zajedno još i vrti) pa praktički nema prostora za zboriste (koji valjda zbog „dinamike“ bezrazložno mašu rukama). Toj gužvi pridružile su se i plesačice urešene ogromnim perjem otplesavši nešto prema nekakvoj koreografiji (Michele Cosentino), pa je logično pitanje zašto je Bullier „čuveno noćno okupljalište Parižana“. Nakon pretrpane scene, treći je čin s verandom iznad mora (kipovima usprkos) melem za oči, a uz to su Magda i Lisette  zgodno odjevene (mada odjeća pripada drugom razdoblju nego u prva dva čina).

Lana Kos u ulozi Magde, mada jasna i glasna, nije se glumački pokazala kao prpošna i zabavi sklona mlada žena, već je upečatljivija bila u svojim tugama i ljubavnom gubitku. Tu pretpostavljenu vrckavost izvrsno je dočarala Marija Kuhar Šoša ulogom Lisette, pa je lijepim glasom i dobrim nastupom zaokružila svoju ulogu. Njezin partner, pjesnik Prunier bio je tenor Santiago Jose Ballerini, pjevač prekrasnog glasa, jednog od najljepših što sam ih u zadnje vrijeme čula – prvi puta sam doživjela da je glas uspio zasjeniti stas. Izvanredno je djelovao i drugi tenor, Alessandro Scotto di Luzio u ulozi Magdinog Ruggera. Uz spomenuta dva para, važnu ulogu ima Magdin zaštitnik, bankar Rambaldo, kojeg je u ovoj izvedbi pjevao Ljubomir Puškarić, dok su ostale uloge puno manje (Marin Čargo, Nikša Radovanović, Benjamin Šuran, Nina Franulović, Josipa Gvozdanić,Helena Lucić Šego, Barbara Pijetlović,Dea Qivlaku, Nela Katalenić Klinar, Jurica  Jurasić Kapun, Anabela Barić) no među njima se mogu uočiti imena mladih pjevača koji su se već istaknuli u studentskim produkcijama.

Opera Lastavica je nesumnjivo repertoarno osvježenje, koliko dopadljivom glazbom toliko i iskorakom iz uobičajene operne ponude, pa se nadam daljnjem takvom pristupu u gradnji repertoara – može željezno, ali može i malo nježnije. A što se tiče mojih primjedbi, prisjetimo se da se o ukusima može prilično teško raspravljati.