Predstava Okvir Zagrebačkog plesnog ansambla (ZKM, 18. 12. 2021.) nastala je u koreografiji Borne Babića, plesača poznate belgijske plesne skupine „Ultima vez“ koreografa Wima Vandekeybusa. Nakon plesnih obuka u rodnoj Rijeci, Babić je od 2014.-2018. pohađao plesnu akademiju Codarts u Rotterdamu, a uz ples se bavio koreografijom manjih plesnih formi.
U predstavi Okvir plešu Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić i Jovana Zelenović odjevene u bijelu dvodijelnu odjeću s malim ali primjetnim varijacijama u dizajnu bluza (Zdravka Ivandija Kirigin, Ana Mikulić) čime se naglašavaju njihove individualnosti. Simetrično raspoređene u prvoj sceni asociraju na „živu sliku“, a na završetku svake pojedine plesne epizode djeluju poput najava daljnjih zbivanja. Svaka mala plesna cjelina razlikuje se glazbenim (Nils Peschanski, Nenad Kovačić) i energijskim ugođajem pa se stječe dojam neprekidnih propitivanja i promjena.
Prema koreografovim riječima, inspiraciju za predstavu tražio je u istraživanju kontradikcija između narcističkog i skromnog, dok Katarina Pejović piše kako u okviru vidi prostore sagledive slobode i omeđenog prostora pa prepoznavši „u strahu krvnika naše slobode“, ona prognozira: „Kolektivni organizam u kojem svaki pojedinačni element nema svijest o međusobnoj povezanosti i suovisnosti dolazi do iscrpljivanja jer nema životvornog protoka. Raspad je neminovan, a time i promjena“.
Plesačice se susreću i rastaju plešući na bijeloj podlozi i taj susret bijelog s bijelim odiše čistoćom i ljupkošću. No, odjednom one od bijelih dasaka poslaganih u kutu počinju graditi ogradu koja, iako niska, predstavlja prepreku i njihova kretanja postaju ograničena, što izaziva nelagodu. Sama spoznaja da se ne može izaći izvan nekih granica, mijenja odnose među plesačicama i odjednom shvaćamo da samo tri plešu dok četvrta mirno stoji ispod mlaza modre boje. Glazba se mijenja od ugodne melodioznosti u agresivni marš i neočekivano sami bivamo uvučeni u kolektivno stanje svijesti. Plavi prah kojim sve više prljaju svoju bijelu odjeću postaje zastrašujući znak i koliko god se četvrta otimala i nastojala očuvati svoju bjelinu (čistoću, nevinost) to joj ipak ne uspijeva. Završna slika nalikuje početnoj, osim što su sada sudionice uprljane bojom (iskustvom, nesrećom, očajem?) i nikada više neće biti kao prije.
Možda sam predstavu Okvir doživjela tragičnije no što su je autori Borna Babić i Davide Belotti zamislili, ali meni se prikazani put od čiste bjeline do prljavštine učinio doista znakovit. Uživala sam u svakom trenu ove predstave, ali me je prestravila orvelijanska spoznaja na njezinu završetku. Nadam se da sam u krivu.