Organizatori bilo koje priredbe zakazane u posljednje vrijeme zaslužuju divljenje i podršku jer su uvjeti u kojima djeluju pomalo zastrašujući: od komplikacija pri organizaciji do nesigurnosti u realizaciju. U takvom se ozračju u Rijeci održala 26. Revija lutkarskih kazališta (2.-11.11.2021.) u organizaciji 60-godišnjeg slavljenika, Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
Predstave su prikazivane u matičnoj kući na Brajdi, u dvorani Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i u nedavno oformljenoj Dječjoj kući, pa iako se radilo o reviji, predstave je pomno pratila sedmeročlana obitelj Scotti-Andrić i lutkarica Almira Štifanić kako bi odlučili o najboljoj predstavi i autorima uručili nagradu „Domino“ (nekadašnji naziv GKL). U natjecateljskom programu bilo je devet predstava od kojih sam pogledala njih šest: Cvrčak i mravi Kazališne družine Pinklec iz Čakovca (HKD, 4. 11.), Bambi Pozorišta za decu Kragujevac (HKD,5. 11.), Tobi Nacionalne ustanove Teatar za djecu i mlade iz Skoplja (GKL, 6.11.), Okom oko oka HNK Varaždin (HKD, 7.11.), Ferdo, veliki ptić Lutkovnog gledališča Maribor (GKL, 8.11.) i Miš u toću Gradskog kazališta lutaka Split (HKD, 9.11.). Zanimljivo je, da su osim varaždinske, sve ostale predstave za protagoniste imale životinjske likove! Ne mogu reći da sam bila oduševljena viđenim predstavama pa se zato moram iznova podsjećati da je, zbog recentne situacije, svaka predstava ipak mala pobjeda…
Spomenuti obiteljsko-stručni žiri dodijelio je nagradu predstavi Bambi nastaloj po motivima istoimenog romana Felixa Saltena u režiji Jakuba Maksimova (1992.), mladog češkog redatelja, pomalo već etabliranog u našoj sredini (predstava Kronoljupci u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava proglašena je najboljom na 54. PIF-u u Zagrebu). Olga Zijebinska je autorica lutaka, scenografkinja i kostimografkinja u ovoj predstavi, no nije bila podjednako uspješna u svim segmentima. Dok su dva pomična zelena brdašca lako prelazila iz prikaza šume u prikaz Bambijevog skloništa, bijela odjeća animatora (Miloš Milovanović, Darija Vulić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović, Marko Đurić) nije bila dobar izbor jer je ometala pogled na relativno male drvene figure i njihovu animaciju koja je mjestimično djelovala nedorečena. Korištenje sjena u pojedinim situacijama (poput smrti majke) naglašavala je posebnost zbivanja i uz izvrsnu glazbu Lazara Novkova (izvođenu na pozornici) dodatno je dočaravala epizode iz Bambijevog djetinjstva i odrastanja. Čest problem lutkarskih predstava, pa i ove, jest manjkava dramaturgija, no kako se radi o izuzetno emotivnoj predstavi (uz poznatu priču) ne iznenađuje da je galeb „Domino“ doletio baš u Bambijevu šumu.
Ezopova basna u obradi Ivone Marciuš i režiji Romana Bogdana o marljivim mravima (Karolina Horvat, Davor Dokleja, Bruno Kontrec) i zaigranom cvrčku (Mario Jakšić) dramska je, a ne lutkarska predstava(!), a autoričino poigravanje tekstom (točnije, legendarnim Nazorovim stihovima o cvrčanju cvrčka na čvoru crne smrče) razvodnjavalo je radnju i zamagljivalo odnose među likovima što je četverogodišnjake (predložena najmlađa dob) nagnalo da se okrenu vlastitim zanimacijama. Ni glazba Igora Bakse (osim završne pjesme) nije puno pomogla općem dojmu, a posebno je neshvatljivo zašto mravi (kojima do toga nije stalo) sviraju i pjevaju bolje od cvrčka (kojemu je to bit života). Nakon što su nas „tupili“ mudrim porukama (i primili cvrčka u sklonište) svi su zajedno veselo zapjevali (i to su napokon bili moji „pinkleci“).
U predstavi Tobi autora Zdeneka Floriana i režiji Dragoslava Todorovića radi se o jazavčaru koji je jako nezadovoljan svojim izgledom i s prijateljicom Florom odlazi u zoološki vrt kako bi među raznim životinjama našao onu kojoj bi volio sličiti. Zanimljive, vesele i savitljive lutke Irine Somborac oživljene rukama ansambla (Marija Gjorgjijoska, Katarina Ilievska, Vineta Damceska Mojanoska, Miki Ancevski, Ana Levajković Boškov) odvele su Tobiju do spoznaje da je najbolje da ostane kakav jest. Jasna priča, dobra izvedba i odlične lutke svrstale su ovu predstavu na vrh moje ocjenjivačke ljestvice.
Ilustratorica Andreja Peklar za svoju slikovnicu bez riječi Ferdo, veliki ptić dobila je nekoliko nagrade prije nego je knjiški junak zakoračio na pozornicu u dramatizaciji i režiji Katje Povše. Peklar je osmislila likovni dio predstave, riječi su ptiću Ferdi podarile Katja Povše i glumica Vesna Vončina, koja je jednostavnim promjenama (kapa s kljunom) utjelovila Ferdu i ostale likove. Izvedba, praćena dobrom glazbom (Gregor Zemljič, Nina Šardi) i dopadljivom vizualnošću, obećavala je zanimljivu predstavu, ali je 40 minuta trajalo beskonačno…
Priča o suradnji televizijske kuharske zvijezde Mačora Čilija (Franjo Đaković) i darovite samouke kuharice Miške Sol (Ana Marija Veselčić) autorice Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata pod naslovom Miš u toću uspoređuje lažne i prave vrijednosti, sprdajući se s estradom i podržavajući drugarske odnose (također nije lutkarska predstava). Susret između mačka i mišice slutio je tragičnim završetkom po nju, ali kada se situacija zaoštrila, mačak odjednom postaje ljubazan pa je taj neargumentirani preokret narušio logični tijek zbivanja. Neusklađenost se očitovala i pri korištenju glazbe, koja je, mada dopadljiva (Bojan Brajčić, Željana Cvitanović), bila toliko glasna, da je„pokrivala“ i inače prebrz govor glumaca, pa se sadržaj mogao pratiti tek uz veliku koncentraciju. Kostimi (Ana Marin) i scenografija (Tina Vukasović) stvorili su dobar okvir za priču (mada je lik samodopadne Klaudije Milene Blažanović možda suvišan), ali zvukovna zbrka nije dozvoljavala glumcima da dođu do punog izražaja.
Predstava Okom oko oka Vesne Kosec-Torjanac u režiji Duravka Torjanca i izvedbi Nikše Eldana i Filipa Eldana bavila se, prema najavi, odnosom živog i neživog, animatora i lutke preko priča dijelova lica i tijela koji izranjaju iz velikog kaputa (Ivan Duić). Odlična glazba Petra Eldana i predana animacija dvojice animatora kod mene nisu polučili nikakav ushit.
Razmišljajući o predstavama viđenim na 26. Reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, mogu ponovo istaknuti da je u ovom trenu najvažnije da se uspjela održati uz neznatna odstupanja od zadanog programa, a da u lutkarskoj umjetnosti, kao u bilo kojem drugom poslu, vrijedi pravilo da „magija koji put funkcionira, a koji put ne“.