Uvijek me naljute oni koji svoj obiteljski život opisuju kao „obavezu“ ili nekom sličnom riječju koja „miriše“ na prisilu. Kad su nedavne statistike otkrile visoke brojeve slučajeva obiteljskog nasilja nastalih zbog dugotrajnog zajedničkog  boravka u istom prostoru, mnogi su se možda zapitali s kime žive i jesu li dom i obitelj doista sklonište od vanjskih prijetnji.  Slijedom teorije da je sve nekako povezano, bilježim u ovom trenutku u zagrebačkim kazalištima dvije nove „obiteljske“ komedije: Treba se znati ponašati Alana Ayckbourna u režiji Tomislava Pavkovića („Komedija“, 20.11.) i Bila je to ševa Ephraima Kishona u režiji Lee Anastazije Fleger (Centar za kulturu „Histrionski dom“, 25.11. 2021.).

Komedija Treba se znati ponašati prvi je dio Ayckbournove trilogije The Norman Conquests (1973.; Normanska osvajanja koju bi, zbog lika „ženskaroša“ Normana, bilo logičnije prevoditi kao Normanova osvajanja) i posljedica je autorovog  odgovora (polušaljivog) lokalnom novinaru o planovima za daljnji rad. Ayckbourn (1939.) se, slijedom najave, prihvatio pisanja i u vrlo kratkom vremenu nastala je obiteljska priča (točnije, njih tri) smještena u tri dijela kuće: blagovaonici (Table Manners), dnevnoj  sobi (Living Together) i vrtu (Round and Round the Garden) u trajanju od subotnje večeri do ponedjeljka u jutro. U prijevodu redatelja Tomislava „Žire“ Radića (1940.-2015.) promijenjen je originalan naslov (Ponašanje za stolom) i preimenovana su imena nekim likovima, no prirodnost dijaloga pokazuje da se radi o znalcu koji se i sam ogledao u režiji Ayckbournovih komedija. 

Priča je zapravo  banalna: Ana (Dajana Čuljak) moli brata Robija (Goran Malus) i njegovu suprugu Stelu (Vanja Ćirić) da dođu preko vikenda pričuvati njezinu (i Robijevu) invalidnu majku, kako bi ona mogla otići na put. Kako je Ana neudata, njezina se šogorica nada da će na put otići s Tomom (Ivan Magud), bojažljivim veterinarom iz susjedstva, ali kada saznaje da će joj  pratnja biti Norman (Ivan Glowatzky), muž  Anine (i Robijeve) sestre Vere (Ana Magud), Stela se tome oštro usprotivi i natjera Anu da odustane. U međuvremenu poziva Veru da im se pridruži u obiteljskoj kući. Kada se te večeri svi (obitelj i Tom) okupe oko stola, nastoje se ponašati vrlo uljuđeno, mada se bračni parovi (Stela i Robi, Norman i Vera) očigledno uzajamno jedva podnose. Ni naizmjenični odnosi nisu na zavidnoj visini jer nitko ni za koga nema razumijevanja i svi jedni drugima nešto predbacuju. Dvoje samaca nastoji smiriti tenzije, no povremeno ipak bivaju uvučeni u svađe.

Poput malih dragulja svaki čas zasja po neka izvrsna scena u kojima se očituju antagonizmi među članovima obitelji: recimo kada se Ana i Robi šale, svatko tko naiđe misli da se njemu rugaju ili kada Tom pokušava ispričati vic ili kada Stela nastoji primiriti Veru i Anu, a Vera joj kaže „pusti nas da se koljemo“ ili  sukob zbog nedostatka hrane ili predbacivanja oko brige za majku … Sve su to scene koje je autor nesumnjivo mogao „prepisati“ iz stvarnosti. Irena Kraljić  je kreirala bezličnu blagovaonicu koja praktički personificira obitelj, ne neku određenu nego bilo koju. Eva Karakaš Bedrina odabirom odjeće vrlo je dobro podcrtala ženske karaktere (poslovnu Veru, brižnu Stelu, zdvojnu Anu), dok je muškarce odjenula neutralno (što se oni trude biti), osim Normana koji uporno pokušava u svoj život unijeti tračak šašavosti (odijeva se u gusara s papigom na ramenu).

Glumci dobro prikazuju  likove u njihovim pokušajima da „plivaju“ kroz obiteljsku kaljužu, pa tako Čuljak „bodri“  Anu kojoj boravak u kući s invalidnom (i tiranskom) majkom postupno „isisava“ volju za životom (ljubakanje s Normanom predstavlja iskorak u vedrinu); Ćirić u liku Stele, supruge, domaćice  i majke ukratko „mučenice“, ipak ima dovoljno energije da upravlja svima i sve nadgleda, pa joj  Normanovo udvaranje djeluje poput iskre nedopustive radosti; jedino Ani Magud kao mrgodnoj Normanovoj supruzi, Normanova „zaigranost“ ide beskrajno (možda prividno) na živce. Malus kao Robi odlično prikazuje muškarca koji se uzaludno bori za vlastiti dio svemira, dok je Ivan Magud nesigurnog Toma možda trebao još malo „izbezumiti“. Prema mojem poimanju,  Norman predstavlja ogledalo uzajamne netrpeljivost članova obitelji, pa zato mislim da je Glowatzky trebao agresivnije  pristupiti oblikovanju svojeg Normana (to je isključivo moje razmišljanje) kako bi se jače naglasio njegov prezir prema „pristojnom“ odnosno licemjernom ponašanju (za stolom). Ono što mi smeta kod ove prilično dobre predstave jest određena tromost prilikom izmjene scena i replika, što bih rado pripisala malom broju izvedbi, a ne režijskoj zamisli.

Već sam nekoliko puta napisala (i rekla) da je u trenutačnim  uvjetima svaka izvedena kazališna predstava (ili bilo koja kulturna priredba) malo herojsko djelo, pa su to (uz jednu otkazanu predstavu) i 10. Bobijevi dani smijeha (7-25.11. 2021.), festival komedije u Histrionskom domu koji su počeli i završili predstavom Bila je to ševa, popularnog izraelskog  satiričara Ephraima Kishona (1924.-2005.).

Zahvaljujući  brojnim prijevodima njegovih knjiga na hrvatski jezik, Kishon je trajno prisutan u svijesti domaćih čitatelja, a valja se prisjetiti da je nerijetko dolazio u Zagreb. Njegov je životopis doista zabavan (možda njemu baš i ne u svakom segmentu, recimo boravak u koncentracijskom logoru), pa bi bilo skoro nevjerojatno da je pisao bilo što osim satira. Ho, ho, Julia (1974.) je u prijevodu Ivana-Gorana Viteza dobila naslov Bila je to ševa (pod tim je naslovom igrala u kazalištu Virovitica u režiji Igora Goluba 2010.), a dosjetke u tekstu koje se odnose na suvremena zbivanja unijeli su vjerojatno sami glumci. Iako u hrvatskom žargonu ševa podrazumijeva spolni čin, naslov predstave se odnosi na ranojutarnji razgovor Romea i Giuliette iz istoimene Shakespeareove  tragedije.

Giulietta: „Zar ideš već? Još neće svanuti / I nije bila ševa nego slavuj (…)“ Romeo: „Ne, to je ševa, što nam jutro javlja, / A nije slavuj. Gledaj draga, gdje“… I ta rasprava o cvrkutu ptice je rasprava o tome je li još noć ili je već jutro (jer prognani Romeo mora otputovati iz Verone), pa sam tako u jednom njemačkom prijevodu ove Kishonove komedije našla naslov Bio je to slavuj. Uglavnom, Kishonovi Romeo i Giulietta, za razliku od onih Shakespearovih, ostaju živi i vjenčaju se, a predstava ih zatiče nakon tridesetak godina braka u prilično lošim uvjetima: siromašni su, čangrizavi i nezadovoljni, sa svojeglavom kćeri u pubertetskim godinama.  Redovito žale za romantičnim tragičnim krajem, umjesto traljavog života koji žive i u kojemu je njihova ljubav potpuno nestala. Čak ih ni dolazak njihovog autora, Williama Shakespearea, ne može razveseliti jer im on ne može pomoći. Uglavnom, redaju se manje-više zabavne situacije (promatračima a ne bračnom paru), dolaze fra Lorenzo i dadilja, protrčava kći Lucrezija, Romeo tepa voljenom  termoforu i nakon što shvate da ih je stvarnost prevarila, odlučuju…

Neuredna soba s velikim krevetom i slikom barda iznad kao i mala kuhinja prikazuju skučene uvjete u kojima žive (Irena Kraljić). Njihovo se siromaštvo (vjerojatno posljedica obiteljskog neprihvaćanja) očituje i kroz odjeću (Elvira Ulip) koja detaljima naznačuje doba u kojem žive (1623., jer je tragedija napisana 1594.). Redateljica Fleger predstavu je osmislila na vrlo duhovit i jednostavan način, ali šteta da nije još skratila tekst jer bi učinak bio bolji.

Ulogu Romea (i fra Lorenza) dodijelila je Hrvoju Klobučaru koji u zadnje vrijeme naprosto briljira, jednako u govornim i pjevanim ulogama, kao mladić ili kao starac, na pozornici ili u interakciji s publikom. Najviše što plijeni u njegovoj glumi jest dojam silne radosti, volje i želje da učini najbolje kako zna i može da bi usrećio publiku i samoga sebe. Isti sam zanos uočila i u zadnjim  njegovim predstavama poput Zagreb 2020“ i Na parove razbroj s (također izvedene na 10. Bobijevim danima smijeha, pa je polučio nagradu kao najbolji glumac Festivala) što pokazuje trajnu kvalitetu njegove glume. U ulogama Julije, dadilje i kćeri Lucrezije nastupila je Vanda Winter odlično parirajući svojem Romeu kao čangrizava, pomalo zgađena kućanica, kao sveznajuća dadilja i kao svojeglava šiparica. Zlatko Ožbolt u ulozi velikog dramatičara odjeven u „šekspirijansko“ odijelo pokušava shvatiti što se zbilo njegovim mladim ljubavnicama (očito im se dogodio život!), da bi na kraju otišao na prilično neprimjeren način. Za razliku od poletnih Klobučara i Winter, Ožbolt je djelovao  nekako zakočeno, pa iako je očekivano da pjesnik bude dostojanstven i „iznad“ svojih likova, bilo je to prilično mlako, kao da se ne može odlučiti na reakciju.

Navedene dvije predstave odlikuju dobar tekst i predane glumačke izvedbe, ali čini mi se da je njihova dinamika posljedica redateljskih temperamenata. Bez obzira na primjedbe, mislim da smo dobili dvije, malo preduge, ali ipak  zgodne predstave.