Dvije „svinjske“ predstave okupile su nedavno mlade glumce i pjevače pa su u razmaku od tjedan dana u Zagrebu izvedene drama Tomislava Zajeca Svinje u režiji Kristine Grubiše i produkciji Boom! Teatra (Mjesni odbor Voćarska, 21.11.) i opera-basna Igora Kuljerića Animal Farm prema romanu Georgea Orwella u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji studenata četiri umjetnička fakulteta (Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno tehnološki fakultet; Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski, repriza 28.11.2021.).
Zajecova (1972.) morbidna i vesela priča o dvije sestre, Ibru i Maloj Ibru, koje se predano bave svinjogojstvom i ubijanjem, dvoznačno naslovljena Svinje (2001.) često je izvođena jer usprkos realističnim dijalozima pripada području apsurda (ipak je stvarnost još uvijek nadmašuje), a glumicama pruža mogućnost da prikažu svoje umijeće. Prije ovog, vidjela sam samo jedno uprizorenje te drame (Dječje kazalište Dubrava, rujan 2011. ) u režiji Helena Petković i izvedbi Nine Benović i Aleksandre Stojaković, a kako se igrala u i oko trošne kuće u Dubravi, znatiželjna romska djevojčica na ogradi okućnice i policijski auto ispred kuće davali su samoj izvedbi nadrealni okvir. Sadržaj drame može se dvostruko tumačiti: kao suživot dviju poremećenih sestara koje zbog umjetničkih želja mlađe sestre otimaju profesore pa ih, jer ovi ne ispune očekivanja, ubijaju i pokapaju na svojoj svinjogojskoj farmi ili kao seriju estradnih nastupa glazbenih umjetnica (izmjena ubojstava i pjesama prema naputku da se radi o „mjuziklu iz života na farmi“) koje se osim za dobrobit svojih svinja, brinu za „umjetničko ozračje“.
Drama Svinje pripada među rane Zajecove radove i razumijem one kojima se djelo čini šašavo i morbidno (što ne mogu zanijekati), ali usprkos tome, drama obiluje duhovitim scenama (recimo, kada očevom kosturu padne glava, Mala Ibru komentira da „nemaju svi glavu za konceptualnu umjetnost“) i jasnom karakterizacijom likova, autoritarne Ibru i nesigurne Male Ibru. Moram reći da mi je drago što se Grubiša, izgleda, nije previše uplitala u glumački posao, nego je „udarila“ tempo izmjenjujući glazbene i govorne elemente (na ulazu smo dobili program opisan kao „Priredba / Variete“ sastavljen od osam točaka koji izvode Ibru Odabrana, Mala Ibru, Flafi, Tata; ovo dvoje potonjih su mrtvi papagaj i kostur) i dozvolila Terezi Ireni Prpić kao Ibru i Teni Nemet Brankov kao Maloj Ibru da pokažu što znaju. A one to doista i jesu.
Hladna i prilično opaka, gorda u svojoj nadmoći i spremna za kontakt tek suzdržanom grimasom i pokretom očiju, Prpić je sjajno utjelovila autoritet i svemoć, protkane suzdržanom ljutnjom na svoju mlađu i situacijama nedoraslu sestru za koju je ipak veže ljubav. A ta mlađa, zahtjevna i nesigurna Mala Ibru ima u Nemet Brankov nevjerojatno uvjerljivog tumača: s ljupkim licem, pletenicama i pogledom „u skriž“ ona je sušta nedužnost, ubojica dječjeg lica (sa „super močom“).
Mada je glavni adut predstave gluma Irene Tereze Prpić i Tene Nemet Brankov, kazališna predstava je zajednički rad, pa su za cjelinu zaslužni izvrstan dramaturg Đorđe Kosić, duhoviti scenograf Borna Ivanuša i kostimografkinja Ivana Stećuk, funkcionalni oblikovatelji svjetla i zvuka Martin Šatović i Nikola Krgović te suradnica za scenski pokret Viktoria Bubalo. Nakon predstave otišla sam veselo rokćući!
Eric Arthur Blair (1903.-1950.) u književnost je ušao pod imenom George Orwell, a čak i oni neskloni čitanju znaju za njegove distopijske romane: Životinjsku farmu (1944.) i 1984. (1949.). Socijalno osviješten i sklon revolucionarnim promjenama, Orwell se nekoliko puta razočarao u politiku komunističke partije (Španjolski građanski rat, SSSR) pa je u svojoj satiričkoj basni smještenoj na Vlastelinsku farmu koja je postala Životinjska farma opisao Oktobarsku revoluciju, razvoj odnosa između Staljina i Trockoga, nastanak represivnog državnog aparata, preobražaj idealnih u surove životne uvjete i brisanje prošlosti kroz propagandno „prekrajanje“. Orwellov roman nije, usprkos naznaka, opis određene zemlje i sustava nego prikazuje nastajanja bilo kojeg totalitarizma koji vodi gubitku osobnih sloboda, kolektivnoj amneziji i korekciji povijesnih činjenica.
Iznova sam pročitala ovu Orwellovu priču o sukobu ljudi i životinja koja upravo lakoćom pripovijedanja naglašava prijetnju koja se nadvila nad farmu: opis promjena koje počinju dopunom proklamiranih sedam pravila kako bi udovoljile novim potrebama vođa (svinja – „najpametnijih“ životinja na farmi) preko pasa koljača i podložnih ovaca čija prisutnost omogućuje provedbe novina do spoznaje da su „sve životinje jednake, ali neke su životinje jednakije od drugih“ i zaprepašćujućeg preokreta kada čovjek od neprijatelja postaja suradnika „…već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek“. Neću na ovom mjestu prepričavati sadržaj ovog fascinantnog no ipak prilično dobro poznatog romana, ali me iznenadila izjava skladatelja Igora Kuljerića (1938.-2006.) da ga nije zanimala politička sfera romana , jer je priču teško prihvatiti izvan tog konteksta. Skladatelj je napisao libreto zadržavši sve bitne likove, važne elemente i ozračje zbivanja, a na engleski ga je prevela Sonia Wild Bićanić (1920.-2017.). Djelomično scenska praizvedba bila je na 22. Muzičkom bijenalu Zagreb (2003., KD „Lisinski“) pod ravnanjem Tončija Bilića i u režiji Lea Katunarića. Od te se izvedbe sjećam samo očaravajuće glazbe, dok je sve drugo prekrio zaborav pa sam bila jako vesela kada sam saznala da će ova izvrsna suvremena opera biti ponovo izvedena.
Krešimir Dolenčić pripada među redatelje koji ne skrivaju svoj stvaralački postupak pa sam mogla pratiti nastajanje ove studentske predstave u dvorani „Blagoje Bersa“ na Muzičkoj akademiji pod ravnanjem Matea Narančića (koji je dirigirao reprizom). Premijernom izvedbom (27.11., dirigent Mladen Tarbuk) obilježilo se stoljeće zagrebačke Muzičke akademije, no ja sam otišla na drugu izvedbu i iznova se uvjerila da pozornica dvorane „Lisinski“ ne pruža dobre mogućnosti za izvedbenu dinamiku – izvanredni zbor se stisnuo na jednom kraju pozornice, solisti su se „suzdržavali“ od kreativnog kretanja, a scenografija (mentorica Mirjana Vodopija) se svela na nekoliko „stalaža“. Zar ova fascinantna suvremena opera domaćeg skladatelja ne zaslužuje bolje uvjete izvedbe? Možda pozornicu one žute kuće (HNK) preko puta Muzičke akademije?!
Dolenčićeva asistentica režije bila je Kristina Grubiša (1. godina diplomskog studija režije; ona iz gornjeg teksta) i znam da su oboje učinili sve što su mogli da bi razigrali izvedbu, ali prostora naprosto nije bilo dovoljno pa je predstava usprkos mahanju rukama i nogama, penjanju, puzanju i skakanju, ipak bila statična, što nije ni redateljska ni izvedbena greška. Kostimi pod paskom Barbare Bourek bili su upečatljivi iako su, po mom mišljenju, pomalo „koketirali“ s ilustracijama pa nisam sigurna je li se težilo „diznijevskoj varijanti“? Podjela obje večeri nije bila istovjetna, pa kako nisam odslušala obje, ne mogu ih uspoređivati, ali mogu reći da sam s ovom drugom bila očarana i najmanje što mogu učiniti, jest pobrojati soliste: Major – Davor Nekjak, Napoleon – Emilia Rukavina, Snowball – Katarina Kopjar, Squealer – Nikolina Hrkač (prasci); Mollie – Gabriela Hrženjak, Clover – Stefani Pijetlović, Boxer – Roko Radovan (konji); Muriel – Laura Marincel Haller (koza), Moses – Lobel Barun (gavran), Benjamin – Benjamin Šuran (magarac) i Mr Pilkington – Aljaž Žgavc, a kokošima, ovcama, kravama, opakim psima i sličnim grupama mogu samo izraziti divljenje.
Zanimljivo je da su obje predstave izvedene u ne baš idealnim uvjetima, ali da su odobravanje svoje publike polučile prije svega zahvaljujući izvođačkom entuzijazmu. Vremena nisu laka, posebno ne za nezavisnu scenu i za mlade umjetnike, ali bi im trebalo izlaziti više u susret jer oni to mnogostruko vraćaju.