U drugoj polovini listopada 2021. na zagrebačkoj Sceni „Vidra“ gostovale su tri žanrovski različite predstave koje su izazvale prilično zanimanje publike: Jel tako Zorane? Tanje Mravak u režiji Tamare Damjanović i koprodukciji Kazališta Moruzgva s Kazalištem Marin Držić Dubrovnik (17.10.), Eurosong - future show Zorana Brajevića u režiji Ivana Lea Leme i produkciji UO Canta (19.10.) i Guja u njedrima Alana Ayckbourna u režiji Rajka Minkovića i produkciji Gradskog kazališta Požega (29.10.)
Tanja Mravak je hvaljena autorica kratkih priča (zbirke Moramo razgovarati i Naša žena) koje očaravaju svojom autentičnošću jer ona odlično poznaje ambijent iz kojeg crpi priče, pa tako i ovu naslovljenu Jel tako Zorane? u kojoj je obitelj „mjesto gdje se možete skriti i gdje ništa ne možete sakriti“. Predstava počinje bučnim ulaskom troje razdraganih mladih ljudi koji su došli na obiteljsku proslavu. Mjesto zbivanja je soba sa staklenim zidom i trima vratima (koja omogućuju kružno kretanje nalik „vodviljskom“), a sklonost domaćice skladnom uređenju prostora odražava istovjetni cvjetni uzorak na zastoru, stolnjaku i zaslonu viseće svjetiljke (Alma Trtovac).
Troje gostiju su dvije kćeri para koji slavi biserni pir (trideset godina braka) i suprug starije sestre, ali na obiteljskoj proslavi nedostaje najmlađi sin koji je završio u pritvoru (i u novinskoj crnoj kronici kao B.K.,26). Postupno se otkriva da se on dan ranije potukao s dvojicom maloljetnika koji su došli na natjecanje iz robotike i da je izjavu jednog od njih „ima da vam oduvamo robotiće“ protumačio kao prostačku i zato je navalio na momke (nesumnjivo srpske nacionalnosti) pri čemu je ostao bez gaća. Budući da je usputni svjedok sve snimio mobitelom, po njega je u rano jutro došla policija, a snimka je počela kružiti društvenim mrežama (što je prema općem mišljenju čak strašnije od privođenja!). Za vrijeme obiteljskog razgovora o tom nemilom događaju, otkriva se dugotrajna zapretana netrpeljivost među sestrama i njihove frustracije koje gaje prema roditeljima i bratu što ih odvodi u predbacivanje, prepirke i konačni fizički obračun. Zet Zoran smirena je osoba koju svi smatraju vjerodostojnim arbitrom pa zato svaku nedoumicu završavaju pitanjem :„Jel tako Zorane?“. On uvijek odgovara po savjesti iako je spreman na po koju opasku poput one da je „mlaki Srbin“ (iz miješanog braka) kojom ga časti njegov punac Slaven. Kako je Slaven ipak vrlo zadovoljan sa svojim zetom, odmah se „ispričava“ izjavom „Ti si čovik ka i mi“.
Svaka uloga ima alternaciju pa podjela ovisi o datumu izvedbe. Na predstavi 17. listopada nastupili su kao roditelji Vedran Mlikota i Barbara Nola, stariju kći Zrinku utjelovila je Iva Kraljević, a mlađu Mirtu Iva Šimić Šakoronja, dok je Zorana odglumio Ivan Čuić. Odjenula ih je Marita Ćopo, svjetlo je oblikovao Luka Matić, a glazbu je skladala Katarina Ranković. Za žanrovsko određenje teksta našla sam pojam „humorna drama“, ali se meni više sviđa Mlikotin opis „mala i ozbiljna komedija“ čemu upravo on temperamentom i načinom govora itekako doprinosi. Govorom koji je krcat slikovitim psovkama i prostodušnim uvredama s nakrivo zavezanom kravatom, Mlikota fantastično dočarava vođu obiteljskog klana kojem je nanesena uvreda. Iako ima dvije prilično uspješne kćeri, on je ogorčen na sina nasljednika koji se pokazao barabom (tuče slabije od sebe i pri tome pokazuje svoju golotinju).
Lik plahe i podložne supruge Stanke koja „ispod žita“ upravlja životom svoje obitelji ponudio je Barbari Nola obilje mogućnosti, što je ona bravurozno iskoristila. Kontrast između Ive Kraljević koja odlično dočarava energičnu, ali ogorčenu Zrinku i staložene Ive Šimić Šakoronja u ulozi umirujuće Mirte je privid jer se ubrzo pokaže da one nisu tako različite i da ih vezuje duboki osjećaj povrijeđenosti. Na suprotnoj strani od „zajapurenih“ članova obitelji nalazi se smireni Zoran koji glasom razuma (i svirkom) pokušava obuzdati obiteljske strasti što Ivan Čuić vrlo uvjerljivo radi (na tragu između pomirljivosti i podsmjeha jer on o B.K. zna nešto što obitelj ne zna). Nije neobično da ova „ozbiljna komedija“ izaziva spontani smijeh jer je rese duhoviti tekst, dinamična režija, odlična glumačka interpretacija i prepoznatljive situacije.
Svemirsko pjevačko natjecanje Eurosong razlikuje se od onih nama poznatih i dostupnih samo po pojavi Elijena i netrpeljivosti između njih i Zemljana. Zoran Brajević je ispisao dijaloge, Zoran Brajević i Damir Horvat skladali su četrnaest natjecateljskih pjesama koje interpretiraju izvrsne Zrinka Kušević i Mia Krajcar te Jurica Hotko i Damir Horvat. Program počinje pjesmom Moja nedotaknuta kojom se takmiči Država Hrvatska, nakon koje slijede pjesme Apokalipsa države i Države Roma pa da ne nabrajam svih četrnaest spomenut ću tek poneke poput Države kućnih ljubimaca, Vještičje države (refren pjesme glasi: „Mi smo cure domaće, naše bake su pobjegle s lomače“), Države teoretičara zavjere i na kraju Planet Elijena u J'Adore galaksiji. Tekstovi pjesama su uglavnom vrlo duhoviti, a glazba dopadljiva što posebno dolazi do izražaja kada pjevaju Kušević i Krajcar. Budući da su svi odjeveni u istovjetna srebrna odijela (Mirjana Zagorec) do preobražaja glumaca iz izgleda ljudi u „čunjoglave“ (svemirce) dolazi prekrivanjem glave kapuljačom (jednostavna rješenja su uvijek najbolja) uz koreografiju Lea Mujića.
Glavni problem ove predstave je dramaturgija jer iako suština predstave leži u glazbenim nastupima, ipak postoji određena priča koju bi trebalo malo preciznije posložiti, budući da same dosjetke ipak nisu dovoljne (ma koliko bilo zabavno kada „tonac“ pita svemirsku kraljicu ide li s njim u Rakitje ili kada Alien izjavi da je Tesla „jedini naš među njima“ ili kada Krajcar odlično oponaša emocije malog „peseka“). Čini mi se da se na predstavi bolje zabavljaju izvođači nego publika (govorim osobno), ali uz malo „čišćenja“ i preslagivanja, predstava bi mogla postati boljom jer pukim redanjem pjesama i govornih dijelova bez radikalnijih zahvata predstava gubi na dinamici.
Sklona sam poslovicama i mudrim izrekama, pa mi se u zadnje vrijeme čine primjerenima „Strpljen – spašen“ ili „Što je suđeno, nije izgubljeno “ kako bih se utješila da zbog stjecaja okolnosti nisam imala priliku vidjeti neke predstave. U skladu s gore napisanim, na dohvat očiju mi je došla predstava Guja u njedrima (Snake in the Grass, 2002.) puna komike i mraka u kojoj su se ogledale Ines Bojanić kao Miriam, Jasna Palić Picukarić kao njezina sestra Anabela i Hana Hegedušić kao Alisa, njegovateljica njihovog bolesnog oca. U odlično osmišljenom vrtu (Irena Kraljić) susreću se sestre, Miriam koja je cijeli život živjela uz oca i Anabela koja se vratila doma nakon trideset godina isključivo zato jer joj je otac ostavio nasljedstvo. Miriam je zatečena očevom nepravednom odlukom, ali budući da ga je ona usmrtila velikom dozom lijekova, Alisa je počinje ucjenjivati tražeći pozamašnu svotu novca. Sestre se udružuju i ubacuju Alisu u bunar, no…
Iako je priča na tragu krimića odnosno crne komedije, ima još mračniju stranu, a to je očevo zlostavljanje kćeri u njihovu djetinjstvu (u slučaju Anabele kasnije i muževo). Mada Ayckbourn (1939.) piše komedije, njegova Guja je doista rubna, a tako je igraju i ove tri glumice: Jasna Palić Picukarić pokušava zdravim razumom riješiti zatečene strahote, Ines Bojanić fingira nedoraslu, no lukavu osobu, dok Hana Hegedušić djeluje u postizanju svojeg jasno zacrtanog cilja, pri čemu odjeća (Ana Mikulić) vrlo dobro naglašava ne samo njihove različite karaktere već i statuse. Ono što imponira u ovoj predstavi je predanost kojom svaka od glumica oblikuje svoj lik, što potvrđuje moju proizvoljnu (no mislim točnu) tvrdnju da su za dobru predstavu zaslužni glumci.
Iako mnogi ozbiljni ljudi smatraju komediju niskim žanrom i gledaju na nju s prezirom, mislim da su u trenutačnoj situaciji baš takve predstave ljekovite … Dakako „tko se bez razloga smije, taj pametan nije“ (za one ozbiljne latinski „Stulti est sine causa ridere“), ali mislim da u gore prikazanim predstavama svatko može, manje ili više, naći svoj kutak smijeha.